Šta su istorijske činjenice o Kosovskom boju već smo videli, pa ćemo se sada pozabaviti mitovima i legendama. Dva svakako najveća kosovska mita su "izdaja" Vuka Brankovića i junaštvo Miloša Obilića.
U ozbiljnim istorijskim izvorima, od kojih smo neke pomenuli i prošli put, niko ne pominje izdaju Vuka Brankovića. Istorijska je činjenica da je Vuk kao zet kneza Lazara i gospodar Kosova, i pre i posle boja, bio osvedočeni protivnik Turaka. Zbog toga je tražio garancije Dubrovačke republike da se može kod njih skloniti ukoliko Turci osvoje i njegove zemlje. A da je bio izdajnik valjda bi mirno i spokojno sačekao svoje nove gospodare. Jedina izdaja koja se pominje u vezi s ovim bojem, i to u `Istoriji Osmanskog carstva` Jozefa Hamera, je glasina o izdaji izvesnog Dragoša Perovića za koju se na istom mestu odmah konstatuje da je bila lažna i da su je najverovatnije proturili sami Turci.
Što se tiče Miloša, stvari stoje ovako. Konstantin Filozof u `Pohvali knezu Lazaru` piše: `Među vojnicima koji su se borili beše neko veoma blagorodan koga oblagaše zavidljivci svome gospodinu i osumnjičiše kao neverna. A ovaj da pokaže vernost, a ujedno i hrabrost... ustremi se ka samom sultanu kao da je prebeglica i njemu put otvoriše... a kada je bio blizu iznenada zari mač u tog gordog i strašnog samodršca!` Tek u kasnijim tekstovima ovaj koga su oklevetali, a on potom ubio Murata se imenuje kao Miloš, a nakon skoro sto godina u spisima i narodnim predanjima dodaje mu se i prezime - Kobilić, Kobilović odnosno Obilić! U odgovoru Firentinaca na Tvrtkovo pismo se pominje i ubistvo Murata kao delo `dvanaestorice ratnika koji mačem otvoriše put do njegovog šatora od kojih mu jedan srećan nad ostalima sjuri mač u grlo`. Opet nema imena i tek su narodne pesme i predanja izmislile Miloševe pobratime Kosančić Ivana i Toplicu Milana, po Ćoroviću `dva inače istorijski sasvim nepoznata lica`!
A, kada smo već kod `rušenja` mitova, nije loše da vidimo i gde je tada bio Marko Mrnjavčević, zvani Kraljević Marko, najpoznatiji `srpski` junak. Ne zna se, ali se pouzdano zna da nije bio sa Srbima i knezom Lazarom. Marko je naime, odmah posle pogibije svog oca na Marici 6971. postao turski vazal i to bio do kraja života. Poginuo je na Rovinama 6995. kao saborac sultana Bajazita. Na Kosovo najverovatnije nikada nije krenuo, a i da je stigao borio bi se na turskoj strani kao i braća Dejanovići, inače sestrići slavnog cara Dušana!!?? i Toma Preljubović gospodar Epira.
A sada nešto i o Kosovskom zavetu i carstvu nebeskom. Mada moram da priznam da sa svom svojom pameću i 46 godina nemam pojima o čemu se tu zapravo radi. Ni ko se kome zavetovao ni zašto. Ali, kada najviši svetovni i duhovni autoriteti o tome sa ponosom i na sva usta govore red je da i ja prozborim koju. Istorija, dakle, kaže `da su štura i nepotpuna saznanja o Kosovskom boju, zahvaljujući sveštenstvu i delu naroda, odmah pretvorena u legendu koja se vekovima širila i osvežavala!!` `Po njoj je Lazareva pogibija bila svesna žrtva da se očuva narodna i državna sloboda. Osim toga, trebalo je da posluži i kao primer za docnija pokolenja. Onda nije nikakvo čudo što je već krajem XIV i početkom XV veka ova legenda bila oformljena, a početkom XVIII veka i napisana kao `Žitije kneza Lazara i njegovog vojvode Miloša Obilića i ostale srpske gospode`. Tu svojevrsnu `ideološko-političku platformu` je oberučke prigrlila i novoromantičarska i nacionalistička Srbija XIX veka. Tada bajke o večerama i zdravicama, optužbama i zakletvama i Anđelu, koji se poslat od Bogorodice lično, javio Lazaru pred bitku i ponudio mu izbor između dva carstva, istovremeno mu predočavajući `da je zemaljsko za malenana carstvo, a nebesko uvjek i do vijeka`, dobijaju svoj puni zamah.
Nažalost, bajke i legende su jedno, a život nešto sasvim drugo. Ako se Lazar svesno žrtvovao za spas Srbije i Evrope, za slobodu, za hrišćanstvo - `za krst časni i slobodu zlatnu` - verovatno se već vekovima `prevrće u grobu`. Lazarevo `svesno žrtvovanje` se odmah pokazalo kao potpuno besmisleno jer je Srbija pala u viševekovno ropstvo. Kako je bilo narodu svi dobro znamo. Njegova ćerka je postala žena njegovog ubice, a njegov sin Bajazitov verni saveznik. Da apsurd bude veći, sin hrišćanskog mučenika i sveca, potonji despot Stefan Lazarević, se već 6996. kao Bajazitov saveznik kod Nikopolja borio protiv hrišćanske vojske `novih krstaša` koju je predvodio ugarski kralj Žigmund. I to tako srčano da je baš zahvaljujući njemu i njegovom jurišu, Bajazit dobio već izgubljenu bitku. A 1402. godine kod Angore, gde je Stefan bio sa bratom i sinovima Vuka Brankovića, kada su Tatari zarobili Bajazita, Stefan je tri puta jurišao ne bi li ga spasao. Ubicu svoga oca!!?? I šta je onda čudno što ga je Bajazit `voleo kao sopstvenog sina!!` Sumnjam da velikim Srbima prijaju ove bolne istorijske činjenice, ali moram da ih podsetim na još jednu. Posle ove slavne i poznate, na Kosovu je bila još jedna manje poznata i ne tako slavljena bitka 21. novembra 1402. godine. Između dva Srbina - sina kneza Lazara i sina Vuka Brankovića. Pa neka se pamti i taj dan.
Nedavno je povodom Vidovdana izašla knjiga `Sveti knez Lazar i kosovski zavet`. Tim povodom je Amfilohije Radović gostovao na RTS i obavestio nas da je pomenuti zavet u stvari zavet Srba sa Bogom!! Čestitam! Srbi su ovim zavetom postali `nebeski narod`, ma šta to značilo, a za uzvrat dobili pravo da se večno `svesno žrtvuju`, ma šta i to značilo! Jer ako to ne čine biće izdajnici kao i Vuk Branković koji je po Amfilohiju bio prvi `real-poličar` u srpskoj istoriji!! Kakav je to zločin ne treba ni objašnjavati. Sva sreća da je u istoj emisiji prikazana i mini-anketa na temu Lazara i Kosovskog boja, napravljena sa studentima Pravnog fakulteta u Beogradu. Odgovarajući, tom prilikom, na pitanje kada je bila Kosovska bitka jedna studentkinja je posle dužeg razmišljanja odgovorila da je to bilo 1804. Njen kolega je, pak na pitanje, da li zna ko je knez Lazar bezobrazno odgovorio kontrapitanjem - A zna li on ko sam ja? - stavljajući tako svima na znanje da ga boli uvo i za Lazara i za Boj na Kosovu!!