Teza da je privatizacija bila, u brojnim slučajevima, nezakonita, sa nelegitimnim i nemoralnim motivima i uz kršenje stavki ugovora o prodaji državnog kapitala, konstantno se potvrđuje novim primjerima iz prakse.
Iako je Republika Srpska, prije 13 godina, otpočela privatizaciju radi priliva stranih investicija, modernizacije i uključivanja privrede u svjetske tokove, te očuvanja socijalne stabilnosti, kako je svojevremeno naglašavano, nije potrebno biti ekonomski stručnjak pa zaključiti da privatizacija nije ispunila očekivanja. Nekadašnji privredni giganti su ili u stečaju ili već odavno ne postoje (likvidirani), a oni koji su imali tu čast da budu predmet privatizacije, stagniraju i nestaju.
Petnaestog aprila 2011. godine je i posljednja grupa radnika "Mljekare" a.d. Banjaluka ostala bez posla. Time je stavljena tačka na proces proizvodnje i prerade mliječnih proizvoda u banjalučkoj opštini.
Da podsjetimo, banjalučka "Mljekara" je osnovana davne 1956. godine, te je kroz svoje poslovanje prošla kroz brojne transformacije. Bila je u sastavu Poljoprivrednog kombinata "Mladen Stojanović" Gradiška, zatim dio prehrambenog giganta "AIPK Bosanska Krajina". Čak ni izbijanje ratnih dejstava nije ozbiljnije ugrozio poslovanje ovog preduzeća. No, privatizacija jeste.
Krajem 2004. godine preduzeće je privatizovano - državni kapital od 66% je prodat "Mlekari" Subotica za 500.000 KM, uz obavezu ulaganja od 13 miliona KM, povećavanje proizvodnje, zadržavanje radnika, te pretežne djelatnosti. Obaveza Vlade RS je bila da otpiše, odnosno konvertuje dug "Mljekare" u akcije, što je nakon nekoliko godina peripetija, gubljenja vremena i dopisivanja na relaciji većinski vlasnik - Vlada RS, 2007. godine i učinjeno. Odmah nakon privatizacije, "Mljekara" je značajno smanjila otkup mlijeka od domaćih kooperanata, a za uzvrat počela uvoziti mlijeko od "Imleka" Beograd (čiji je krajnji vlasnik isti kao i vlasnik ''Mlekare" Subotica - "Danube Foods Group", iza kojih, opet, stoji investicioni fond "Salford"). Ovakva postprivatizaciona poslovna politika "Mljekare" je izazvala velike gubitke kod kooperanata, koji su je do tada snabdijevali sirovim mlijekom.
Umjesto obaveze investiranja, većinski vlasnik, odnosno "Danube Foods Group", a posredno "Salford", je krajem 2006. godine kupio "Mlijekoprodukt" Kozarska Dubica, mljekaru sa najvećim tržišnim udjelom u BiH, za, kako se nezvanično procjenjuje, 18 miliona KM. Potom, većinski vlasnik ide sa zahtjevom ka vlastima da bude izmijenjen privatizacioni ugovor u smislu da se pod namjerom i obavezom investiranja prizna akvizicija dubičkog "Mlijekoprodukta", te da "Mljekara" Banjaluka bude izmještena na lokaciju u Lijevče polju. Prvi zahtjev Vlada RS nije prihvatila, a drugi jeste. Ovakvo izbjegavanje obaveze investiranja očigledno nije bilo dovoljno da institucije RS raskinu privatizacioni ugovor. Jer, bez ispunjavanja obaveze investiranja, kao ključne stvari koja odlikuje ozbiljnog kupca i investitora, "Mljekara" je poklonjena. Ovo je upravo bio moment gdje se većinski vlasnik morao dobro "pritisnuti" ili jednostavno - raskinuti privatizacioni ugovor!
Pošto to nije urađeno, po riječima ljudi iz Sindikata banjalučke "Mljekare", sva vrijednija oprema za preradu mlijeka je preseljena u dubički "Mlijekoprodukt" (iako su se ovakvim radnjama direktno štetili mali akcionari, kojih u "Mljekari" Banjaluka ima oko 35%).
Rezultati poslovanja banjalučke "Mljekare" u postprivatizacionom periodu su bili katastrofalni. U periodu 2004-2010. je akumulirano oko 12 miliona KM gubitaka, što, zajedno, sa ranijih osam miliona KM, na kraju 2010. godine iznosi 20 miliona KM ukupnog gubitka! Dodatno, gubitak preko visine kapitala postoji unazad nekoliko godina što je znak da je preduzeće zrelo za likvidaciju ili stečaj. Prihod "Mljekare" se smanjio sa 5,5 miliona KM u 2004. na 500.000 KM u 2010. godini, što dovoljno govori o obimu poslovanja ovog preduzeća.
Većinski vlasnik je pokušavao u dva navrata da smanji kapital preduzeća, na ime pokrića gubitaka, a nakon čega da dokapitalizuje "Mljekaru", čime bi povećao svoj vlasnički udio, na štetu malih akcionara. Ispravno postupajući, Komisija za HOV RS je oba puta ove zahtjeve odbacila, podsjećajući većinskog vlasnika na neispunjenu obavezu investiranja.
"Mljekara" Banjaluka je u septembru 2010. godine otvorila novi "pogon i distributivni centar" u Aleksandrovcu, u opštini Laktaši. Crvenu vrpcu je svečano presjekao tadašnji premijer RS. Najavljena je proizvodnja od 50 tona mlijeka dnevno, zapošljavanje 40 radnika, te širenje palete proizvoda. Pola godine nakon toga, svi radnici su otpušteni, a proizvodnja ugašena. Tako je završila priča o "Mljekari" Banjaluka.
Ono što u cijeloj priči nije pomenuto jeste da je grad Banjaluka Regulacionim planom predvidio na lokaciji sjedišta "Mljekare" u Banjaluci (površine 19.000 m2), izgradnju "modernog hotelsko-kongresnog centra sa svim savremenim sadržajima i kompatibilnim funkcijama".
Na ovaj i slične načine su se gasili proizvodni pogoni stvarani decenijama. Slična sudbina čeka i banjalučku "Fruktonu", Fabriku duvana, "Autoprevoz" i niz drugih, nekada respektabilnih preduzeća. Vrhunac licemjerja jeste izjava Uprave "Mljekare" povodom zadnjeg otpuštanja radnika, koja se pravda "naslijeđenim lošim finansijskim rezultatima i činjenicom da je gubitak veći od visine kapitala, kao i da su bili onemogućeni da ulaganja konvertuju u kapital".
Inertnošću i nedjelovanjem institucije RS su dopustile da još jedan nekadašnji privredni gigant bude zavijen u crnu vrpcu. Valjda su nam preči hoteli od fabrika