Kada je u Dejtonu 21. novembra 1995. godine parafiran, a 14. decembra iste godine u Parizu zaključen mirovni sporazum, niko nije mogao pretpostaviti da će BiH bolovati još punih 12 godina. Ako su godine koje su prethodile mirovnom sporazumu za BiH značile rat, smrt i glad, onda je dvanaestogodišnja bolest bila četvrti jahač apokalipse. Tu bolest su često održavali domaći političari, ali ni međunarodna zajednica nije bila nevina.
Rezultat je da ovih 12 godina nije baš dovelo do međusobnog pomirenja i povjerenja u BiH. To su zaključivali mnogi ljudi u BiH koji ovdje žive svoje životne mandate, a ne mandate ovog ili onog predstavnika. Pitanje je bilo: zašto međunarodna zajednica s ogromnim potencijalom i usmjerenošću prema BiH nije još odavno omogućila da ova zemlja bude kandidat za članstvo u EU. Pri tom je demonstrirala vlast bez ograničenja, ali i bez odgovornosti. Za svijet je BiH bila pacifikovana, pa je pažnja bila usmjerena na druga trajna ili nova krizna žarišta u svijetu. Zato je BiH bila prepuštena najvećim dijelom strukturi poznatoj kao OHR. Ta skraćenica je označavala Instituciju (velikim slovom), važniju čak i od visokog predstavnika, kojih je do sada bilo šest. Skoro je počelo licitiranje sa Stipom Mesićem kao nekim od sljedećih visokih predstavnika. To bi Mesić mogao biti tek nakon 2010. godine jer mu tada ističe mandat predsjednika Hrvatske. Kako je počelo, ispada da posljednji visoki predstavnik za BiH još nije ni rođen. OHR-ovoj strukturi odgovara da BiH bude tretirana kao stalno krizno žarište, gdje su oni kao "krizolozi" neophodni da upravljaju krizom, da ti isti ne bi bili poslani u stvarne krize, poput Iraka, Avganistana i Bliskog istoka. Tamo se gube glave, a ne u BiH. Nikada u svijetu nije bilo sigurnije misije nego što je ova postdejtonska u BiH. Ipak, u svijet idu izvještaji po kojima će u BiH izbiti rat, gdje su zagađeni hrana i voda, prijeti opasnost od mina, gdje treba putovati u konvojima i slične gluposti.
Kome odgovara takva situacija? Sigurno ne odgovara BiH, ne odgovara ni EU, ni SAD, ni Rusiji. I nama i njima treba BiH kao država po njenom ustavu - suverena, teritorijalno cjelovita i politički nezavisna u skladu s međunarodnim pravom. Pa ko onda ima koristi od bolovanja BiH? OHR i oni koji podržavaju njegov beskrajni ostanak! Ono što se u Dejtonskom sporazumu jednostavno naziva "osoblje", pribavilo je sebi nevjerovatnu i neograničenu moć. Kada u BiH bude nametnut zakon ili ustavni amandman, kada smijene na izborima izabranog funkcionera, kada nekome bez suđenja oduzmu lična dokumenta, zabrane da raspolaže svojom imovinom, kaže se da je to uradio OHR. Ispada da u BiH vlada OHR, a ne legalno izabrana vlast. Ova situacija je trajala sve do 19. oktobra, kada je OHR-ovim mjerama pokrenuta kriza koja je trebalo BiH još više da udalji od evroatlantskih integracija neophodnih za njen opstanak i stabilnost. Ako je i sada u OHR-u zaposleno preko 400 ljudi, onda je jasno da je brzina evropskih integracija za BiH u obrnutoj srazmjeri s takvim aparatom koji je do beskraja u stanju izmišljati krize i svoja nova zaduženja. Taj recept odavno je opisao Siril Norkot Parkinson kroz svoj Parkinsonov zakon.
Kriza od 19. oktobra je bila nastavak prakse koja je vodila BiH iz tenzije u krizu, od reforme policije na Ešdaunovim principima, do izmišljanja glasačkih listića za referendum u RS. Umjesto stabilnosti i ekonomskog razvoja, BiH su opet čekali teški prekori i packe. Tako se osigurava ostanak OHR-a na neodređeno vrijeme, kao nezamjenjive institucije za bh. urođenike. Da je ovih godina, a naročito posljednje, BiH bila u raljama OHR-a, govori samo nekoliko primjera. Prvo, akt visokog predstavnika od 23. marta 2007. koji je, vjerujem, poturen odlazećem Švarc-Šilingu pod nazivom "Nalog", u kome piše:
"Bez obzira na bilo koju suprotnu odredbu u bilo kojem zakonu ili drugom pravnom aktu u BiH, bilo koji postupak pokrenut pred bilo kojim sudom u BiH, kojim se osporava ili dovodi bilo kako u pitanje jedna ili više odluka visokog predstavnika, proglasiće se nedopustivim osim ako visoki predstavnik izričito ne da svoju prethodnu saglasnost. Radi otklanjanja sumnje, ovim se izričito izjavljuje i ukazuje da je ovdje sadržane odredbe 'Naloga', svaku pojedinačno i sve zajedno, utvrdio visoki predstavnik prema svom međunarodnom mandatu i da stoga ne podliježu iznošenju pred ni odlučivanju od strane sudova BiH ni sudova njezinih entiteta ili bilo gdje drugdje, te da se ni pred kojim sudom, NIKADA ne može pokrenuti postupak u vezi s obavezama čije izvršenje iz njih proističe." Najcrnja okupatorska arogancija, začinjena strahom od neprava kojim su vladali.
Drugi primjer je sadržan u OHR-ovom Protokolu o reformi policije, kreiranom po mjeri neprihvatanja ovog ili onog konstitutivnog naroda koji je zato propao i bio razlog za mjere od 19. oktobra.
Primjer treći: OHR sastavlja i servira Vijeću za implementaciju mira deklaracije. U zadnjoj, od 31. oktobra, stoji neskrivena prijetnja: "Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira ponavlja da neće ostati pasivan u slučaju provokativnih izjava ili poteza. Svi politički lideri ili institucije iz BiH koji osporavaju visokog predstavnika i Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, biće PREDMET ODGOVARAJUĆIH MJERA." Problem s tim "predmetima" je što su oni dobili povjerenje birača i što račun polažu biračima na izborima, a ne OHR-u. Treba reći da su Vijeće za implementaciju mira i njegov upravni odbor bili ponekad nevoljni saveznik OHR-ove strukture, iako se radi o samoizabranom tijelu samoizabranih zemalja, kako ih je cinično nazvao Čarls Kroford, bivši britanski ambasador u BiH i Srbiji.
Umjesto strancima i OHR-u, ova zemlja pripada narodima i građanima BiH i njihovim izabranim političkim predstavnicima. Njima pripada i odgovornost za buduće dogovore i sigurniji put BiH ka EU, bez uslovljavanja i nametanja od bilo koga i prema bilo kome. Treba završiti sa praksom i uvjerenjem da pravo na BiH pripada najviše ili čak jedino Bošnjacima. Trebalo je vidjeti naslove u nekim federalnim medijima ovih dana: "RS mora slušati visokog predstavnika", "Bošnjaci se drže Lajčakove formule" i tekst poput ovoga: "Bošnjaci se drže Lajčaka, jer je on zapravo jedini faktor koji u ovom trenutku može zastupati njihove interese, odbraniti državu od srpsko-hrvatske secesije i povesti je u svjetliju budućnost evropskih integracija." Zato je jasna i Tihićeva poruka da se o odlukama visokog predstavnika ne raspravlja, već se one bespogovorne sprovode. Nije Tihiću još javjeno da više nema OHR-ove BiH, već da se jedino unutrašnjim dijalogom i dogovorom može naprijed. To treba da prepoznaju i "gosti", kako kaže Dragan Čović, pa da ohrabre takav pristup koji očigledno daje rezultate.
Spoznaja Miroslava Lajčaka da BiH ne može naprijed s OHR-om bila je presudna za, nekima neočekivano, brzo rješenje političke krize i parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Sigurno da je Lajčak u tome bio ohrabren stavovima komesara i parlamentaraca u Briselu, a vjerujem da nije izostala ni podrška SAD i Rusije. Tim rješenjem BiH je sigurnije krenula ka svom evropskom putu. Zato je 4. decembar, kada je parafiran sporazum s EU, za BiH najvažniji datum nakon zaključenja mirovnog sporazuma. To označava novi i samostalni početak za BiH i stabilan put ka članstvu u EU kao jedinom načinu postojanja, stabilnosti, demokratskog i ekonomskog razvoja.