Odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH da OHR više ne provjerava kandidate za ministre na nivou entiteta i kantona ujedinila je domaće političare.
Potezom Valentina Incka zadovoljni su i oni što zadnje tri godine traže gašenje OHR-a i oni što su od ove institucije tražili reakcije i zaštitu kad god nisu uspijevali pobijediti u političkim utakmicama. Zagovornici gašenja ureda na čijem je čelu Incko smatraju da je prepuštanje provjere kandidata domaćim institucijama oslobađanje od okupacije i protektorata. Njihovi politički oponenti iz FBiH tješe se međusobno da ovo nije uvod u povlačenje međunarodne zajednice iz BiH nego dokaz povjerenja u "nove" političke snage koje su u stanju da u kantonalne i vlade Federacije BiH i Republike Srpske postave ljude bez mrlja u karijeri. Oduševljenje političkih lidera potpuno je razumljivo, jer sada više neće imati ni formalne prepreke da na sve pozicije postave ljude koji ispunjavaju najvažniji kriterij - da su slijepo odani ciljevima i interesima stranke koja ih postavlja. Ranije su imali ograničenje samo pri postavljanju ministara obrazovanja, unutrašnjih poslova i onih zaduženih za pitanja povratka izbjeglica, jer OHR nije provjeravao kandidate za ostale resore. Zato se dešavalo da čovjek kojeg je OHR ocijenio neprihvatljivom opcijom za ministra policije na kraju bude imenovan za kantonalnog ili entitetskog ministra privrede ili trgovine. Kandidat za kojeg su stranci, vođeni samo njima poznatim aršinima, zaključili da zbog kršenja Dejtonskog sporazuma ili zbog odgovornosti za najteža krivična djela nije mogao voditi politiku obrazovanja, mogao je bez ikakvih prepreka upravljati privrednim razvojem.
Podobnost članova Vijeća ministara, umjesto Ureda visokog predstavnika, od 2005. godine ocjenjuju domaće institucije. Procedura nalaže da oni Centralnoj izbornoj komisiji daju podatke o svom imovinskom stanju i eventualnim privatnim biznisima, potom Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) analizira da li su nešto prešutjeli kad su popunjavali obrazac CIK-a. Koliko je ovaj sistem provjere u domaćoj režiji svrsishodan pokazuje podatak da nam je šef diplomatije nesmetano obavljao ovu funkciju i nakon pravosnažne sudske presude da je u sukobu interesa. Već godinama su bh. institucije potpuno samostalne i pri imenovanju čelnika i ostalih zaposlenika SIPA i drugih agencija, a ne smao državnih ministara i zamjenika. Ta samostalnost u praksi dopušta da za šefa Odjela za zaštitu svjedoka u ovoj agenciji bude postavljena osoba protiv koje je, u vrijeme imenovanja, vođena istraga zbog ratnih zločina. Slična je priča i sa aktuelnim izborom čelnika Agencije za borbu protiv korupcije u BiH. Svi prijavljeni za rukovodeća mjesta u antikorupcionoj agenciji dobili su zeleno svjetlo CIK-a i SIPA, a onda u samoj završnici odabira članovi nadležne komisije otkrivaju da se protiv nekih kandidata još vode krivične istrage. Država puna paradoksa može se ponositi i činjenicom da je među članovima komisije, koja odlučuje ko će rukovoditi Agencijom za borbu protiv korupcije, i bh. poslanik optužen u susjednoj Hrvatskoj za pronevjere budžetskog novca, zbog čega su za njim raspisali i potjernicu.
Inckova odluka, ako ostavimo po strani stranačke centrale, nije od epohalnog značaja za građane u čijem bi interesu trebalo da rade ministri na svim nivoima. Ko god ih provjeravao, ostaje suštinska manjkavost u procesu njihovog imenovanja. Uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka obaveza je pri konkurisanju za svako radno mjesto u BiH, osim za članove vlada i Vijeća ministara. Za ulazak u ove institucije dovoljno je "samo" da partneri u vlasti postignu saglasnot čiji će favoriti dobiti ovaj ili onaj resor. Biografije novih članova izvršne vlasti kasnije se mijenjaju i uljepšavaju sve do perfekcije, pa bivši noćni čuvari preko noći postaju doktori nauka, a dojučerašnje pjevačice odjednom su magistrice "ljudskih prava i demokratije".
Institucije međunarodne zajednice u BiH, a OHR prije svega, nisu bezgrešne, jer su kumovale uspostavi ovakvog nakaradnog sistema. Većina zakona, poput zakona o ministarskim i drugim imenovanjima, izašla je iz kuhinje u kojoj su stranci vodili glavnu riječ. Sada, kada Brisel i Vašington horski poručuju da sudbinu BiH treba prepustiti njenim vođama, Valentin Incko polako pere ruke od svega što su njegovi prethodnici u OHR-u "zakuhali". Teško je povjerovati da se vodio dobrim namjerama kad je odlučio da baš sada prekine sa praksom "skeniranja" potencijalnih ministara. Nimalo slučajno, ovu odluku donio je u vrijeme formiranja nove vlasti u BiH, kada zakone o provjeri kandidata na nižim nivoima nema ko napisati i usvojiti. Inckova izlazna strategija svedena je na poruku bh. vlastima da, što se njega tiče, za šefove vlada mogu postaviti i osuđene silovatelje i ratne zločince, jer je to sad isključivo njihova odgovornost. Dok čeka konačnu odluku o svom statusu u BiH, ostaje mu mogućnost da i dalje smjenjuje sve neposlušne funkcionere čim ocijeni da "djeluju antidejtonski". Zbog ovog grijeha smijenjene su na stotine zvaničnika, brojni su i pomilovani, a da javnost nikad nije vidjela dokaze na osnovu kojih su donošene te odluke. Visoki predstavnik, kao i zaposleni u ostalim međunarodnim organizacijama u našoj zemlji, amnestiran je odgovornosti za eventualne propuste i nepravde, pa bi, kao i u slučaju porodice Starovlah, račun za naplatu odštete mogao biti ispostavljen državi BiH.