Da li će u nedelju 17. februara završiti raspad nekadašnje federacije, dug gotovo dve decenije ili će biti početak novih previranja, tenzija i neizvesnosti? Najavljivano otcepljenje Kosova dogodiće se bez saglasnosti Srbije i prema receptu koji će, bez sumnje, narušiti autoritet Ujedinjenih nacija. Teoretski će Rezolucija Saveta bezbednosti 1244 još važiti, a u praksi će novi entitet na svetskoj mapi živeti i prirodno tražiti prijem u ovu istu Organizaciju Ujedinjenih nacija, osnovanu za čuvanje globalnog mira, miroljubive koegzistencije naroda i država.
Da li će iduće nedelje generalnog sekretara UN Bana Ki Muna boleti glava ili će, ovako diplomatski, slušati šta će mu govoriti ambasadori pet država stalnih članica Saveta bezbednosti. Dok redovno plaćaju svoje članstvo, ostalih 187 država se i ne pita previše.
Kada sam u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoleća kao televizijski reporter izveštavao o kosovskoj pobuni i albanskom traženju statusa republike, hteo sam saznati šta misle o tome i etnički Srbi. Otišao sam u Kosovo Polje, gde je železnička stanica za Prištinu i gde su Srbi većina. Ispred mnogih kuća tamošnjih žitelja na kartonima je pisalo: Kuća na prodaju. Ušao sam u jednu od njih i posle prve uzdržanosti, uz pomoć beogradskog snimatelja otvorili su se i uz kafu i rakiju, pre svega, istakli svoj strah i beznađe, besperspektivnost i nemoć. U tadašnjoj svejugoslovenskoj krizi, raspadu i siromaštvu ovi ljudi suočavali su se sa pitanjem konačnog odlaska.
Sećam se i demonstracija u Uroševcu i brutalnog obračuna milicije sa demonstrantima, sećam se i likvidacije jedne albanske grupe u jednom podrumu prištinskog naselja Sunčani breg. Sećam se i zataškivanja tadašnjih vlasti o svim žalosnim događajima na Kosovu, o kojima smo novinari u prištinskom hotelu "Grand" međusobno izmenjivali informacije.
Sećam se i obećanja tadašnjeg predsednika Saveza komunista Srbije da niko ne sme da tuče narod. I njegovog trijumfa 28. juna 1989. na Gazimestanu. Gde je i nama, koji smo do tada verovali u rešenja, postalo jasno da je svemu došao kraj. Ostalo je sve poznato.
Danas, nekoliko dana pre datuma koji kruži u javnosti, sve greške, sve veštačke, u ideološko-emocionalne papire zavijene politike dolaze na naplatu. Jer, uprkos današnjoj Srbiji, u kojoj na slobodnim izborima pobeđuju snage demokratije i modernizma, opet neko izvana, procenio je i odlučio da se do narednih primera u slučaju Kosova primeni iznimka u međunarodnom pravu.
Posle nedelje videćemo da li su vlasti na Kosovu sposobne sprovoditi politiku u kojoj neće biti straha za Srbe, a i druge manjine. Da se neće ponoviti zločini ispred nekoliko godina, da žitelji srpskih enklava neće moći da se kreću uz pratnju NATO-ovih vojnika, da će se sprovoditi osnovni razlog postojanja Ujedinjenih nacija, a to je bezbednost i sloboda pojedinca. Da u euforiji trijumfalizma većinskog naroda na Kosovu ne porastu apetiti za ostvarenje velike Albanije i ujedinjenja jednog naroda u jednoj državi. Kao što se i daljoj i bližoj istoriji već događalo i na ovim prostorima i šire u Evropi.
Zabrinutost dela kvalifikovane javnosti u svetu da će doći do domino efekta širom planete i do novih kriza i neizvesnosti morala bi se, pre svega, brižljivo uzeti u obzir, pre svega u palati na njujorškoj Istočnoj reci. Ili je možda u svemu presudno samo ovo: ko će kontrolisati cevi kojima će teći nafta i gas sa Istoka prema Zapadu.