Početak godine nas je baš iznenadio i donio razna raspoloženja. S jedne strane, uspio je da dokaže da priče naših djedova o studenim zimama nisu prošlost i na jedan čudan način nas je povezao sa vremenom toga doba. S druge strane, početak godine ipak nije uspio da demantuje najave Maja, ni Inka, a ni Asteka. To je još jedna stvar koja nas muči.
Snijeg nas je podsjetio, između ostalog, zašto su naši daleki preci, čim su uhvatili priliku, nagulili iz prapostojbine Zakavkazja gdje je slično vrijeme bilo sveslovenski standard. Kao i zašto su ovaj put naši bliži preci pojurili, čim im se šansa ukazala, iz postojbine sela gdje je baš ovakvo vrijeme bilo naš standard.
Bijeli pokrivač nam je potvrdio istorijski dualizam ovih prostora. On glasi da jedni kažu da smo kao i sav svijet (pokriveni snijegom), dok drugi tvrde da smo upravo zbog toga (snijega) odsječeni od svijeta.
Kad smo već kod svijeta, snijeg je uspio da u kratkom vremenskom roku osvoji Libiju i da zbaci sunce s vlasti. Za sada...
Ispada da nam je snijeg dobro došao. Dobili smo produženi odmor. Od škole, ispitnih rokova, planiranih poslova. Obaveze u smislu rata kredita su ipak ostale. Njih, izgleda, jedino plan naših, ranije pomenutih, Indijanaca može poremetiti...
Snijeg je uspio da pokrije bujajuću mržnju usmjerenu ka nama i da ohladi bosanskohercegovački, ali i regionalni reaktor koji energiju generiše na principu sudara nacionalnih čestica i interesa. Sad da li je ispravno pitati se šta će biti kad snijeg okopni? Ili hoće li uopšte okopniti? Ikad?
Snijeg je ponudio i koncept da se svačiji tragovi jasno vide. Tako se na nekim našim ulicama vidi da ih čisti vojska - turska, njemačka, austrijska... Tragovi vojske, tačnije 10.000 vojnika BiH, koja pomaže svojim građanima se ne vide. Da li su oni negdje zatrpani? Da nemamo dovoljno lopata? Ili možda čekaju strane donacije da očiste ulice?
Možda je ključ u tome da naša vojska neće da nas šminka i pere da ne bismo bili privlačna mlada, dok vojske zemalja koje su se o nama brinule u strogo imperijalnom stilu žele da nas srede pa pokažu sa kako lijepom curom su se zabavljali? Neće biti da sad hoće ozbiljnu vezu? Opet?
Tako se neki građani pitaju kad će gradska vlast da dođe da im počisti ispred kuće snijeg. I još da je prava vlast pa da im uđe u kuće i stanove pa da usisa, popegla, opere veš... To bi bilo proširenje nadležnosti što je strogo kažnjivo, pa tim istim ne preostaje ništa drugo nego da uzmu lopatu i da polopataju. I opet i opet i opet.
Sve su to rezultati neplaniranog i neočekivanog. Tako tetke sa trajnim frizurama koje su samo u liftu brbljale u smislu kakva je ovo zima kad nema snijega, sada okreću ćurak i krste se i čude otkud snijeg. To je razumljivo. Kad imate društvo koje planira.
I hrana se promijenila. Tako poželjne i otmjene jadranske lignje i tako lake i nekalorične meksičke salate su tako lako i otmjeno oduvale našu sarmu, svinjski vrat, kiseli kupus i pasulj...
Ono što posebno zabrinjava je činjenica da je došlo do naglog pada u shvatanju mode na našim ulicama. Tako da se kože zmija, krokodila i tigrova nezaustavljivo trampe za vunu naših ovaca. Visoke štikle nepovratno potiskuju gležnjerice slovenačke proizvodnje, dok tange i ostala oruđa se predaju mašući bijelim srbačkim vešom.
Ne bih da kvarim zimsku idilu, ali, narode, izgleda da su Maje ipak bile u pravu.