Novinari su se s pravom proteklih dana naslađivali pričom o "sudu koji sudi svojim sudijama".
Sudija kao stranka u sporu, pa još pred istim sudom u kojem radi, nije jednostavno razumjeti. Ne bi to bilo neobično i upadljivo da se radi o pojedinačnom slučaju i očiglednoj nepravdi prema sudiji. I u drugim državama u okruženju sudije su posezale za tužbama kada su njihova prava bila prekršena. Ne bi sudija smio biti lišen prava na tužbu samo zato što je sudija. Druga je stvar što sudije na balkanskim prostorima žive u politički i moralno neodgovornim društvima gdje je kršenje prava pravilo, a poštivanje izuzetak. I što su činovnici države u kojoj se zakoni donose da bi se kršili, a ne poštovali.
Ali, pravni slučaj četrdeset sudija Suda BiH nije uobičajena i lako razumljiva stvar. I ne bi ga trebalo lako gurnuti u stranu i zaboraviti. On je višestruko poučan i trebalo bi ga uvrstiti u obaveznu literaturu za studente pavnih fakulteta. Niko ne bi smio ući u sudijski esnaf, a da ne prođe edukaciju na ovom slučaju. U istorijskom smislu, mogle bi se iz ovog slučaja izvući velike i važne pouke. Ukoliko ovo društvo ne posrne potpuno! Čemu očigledno teži!
Neće ovdje biti govora o vrsti spora i pravnoj (ne)utemeljenosti tužbe. Sudski slučaj je rezultirao iz dva fundamentalna problema pravosudnog sistema: 1) nesposobnosti predsjednice Suda da upravlja institucijom, i 2) neizgrađenim standardima nezavisnog i nepristrasnog suda.
Dobro upravljanje institucijom podrazumijeva sposobnost upravljanje ljudskim resursima i sposobnost rješavanja konflikata. To je abeceda teorije o dobrom menadžmentu. Menadžment Suda nije uspio da razvije nijednu od ovih sposobnosti. Nije ovo prva tužba predsjednice Suda o kojoj odlučuje sud na čijem je čelu. U prvoj tužbi predsjednica je tražila poništenje odluke VSTS o njenom godišnjem ocjenjivanju (jer nije bila zadovoljna ocjenom!). I naravno, našao se sudija koji je poništio odluku VSTS sa obrazloženjem da VSTS ne može ocjenjivati sudije Suda BiH. Niko nije postavio pitanje da li je u skladu sa standardom nepristrasnog suda da sud sudi u predmetu svog predsjednika. Sudiji koji je dobio predmet nije palo na pamet da traži vlastito izuzeće. (Siguran sam da se danas kaje što je potpisao takvu presudu.)
Ne postoji sudija u Sudu BiH koji će imati petlju da odbije tužbeni zahtjev predsjednice Suda. Možda postoje dva-tri, ali oni nikada ne bi dobili u rad takav predmet. Predsjednica o tome strogo vodi računa. Kada predsjednik suda presavije list i podnese tužbu, za sudiju je to zakon. Odnos prema tužbi je u prirodi odnosa predsjednik - sudija. Suština ovog odnosa izvire iz moći predsjednice da raspoređuje sudije u odjele i apelaciju. Ako se sudija usprotivi volji predsjednice, rizikuje da bude raspoređen na teži referat, da ne napreduje u sudskoj hijerarhiji, da ne posjećuje atraktivne seminare i međunarodne konferencije. Tako je nastao sudski mentalitet podaničke odanosti predsjedniku. Na toj matrici je nastao obrazac interne zavisnosti koji ozbiljno podriva standard nezavisnog suda.
Ne postoji sudija u Sudu BiH koji će imati petlju da odbije tužbeni zahtjev predsjednice Suda. Možda postoje dva-tri, ali oni nikada ne bi dobili u rad takav predmet. Kada predsjednik suda presavije list i podnese tužbu, za sudiju je to zakon. Ako se sudija usprotivi volji predsjednice, rizikuje da bude raspoređen na teži referat, da ne napreduje u sudskoj hijerarhiji, da ne posjećuje atraktivne seminare i međunarodne konferencije
Kako je moguće da niko od četrdeset sudija nije postavio pitanje kako će se u konkretnom slučaju osigurati standard nezavisnog i nepristrasnog suda ako o njihovoj tužbi bude odlučivao njihov kolega. Da li je moguće da se niko nije zapitao na koji način će javnost vidjeti sud u ovakvom sporu? Zapitanost je priroda procesa intelektualnog promišljanja i morala bi biti imanentna pravnoj logici. Da je takvo pitanje postavljeno na opštoj sjednici, vjerovatno bi se došlo do razumnog rješenja. Postoji toliko odluka Evropskog suda za ljudska prava o standardu objektivne nepristrasnosti koje bi pomogle u rješavanju problema.
Da su u Sudu izgrađene procedure redovnog i normalnog kolegijalnog dijaloga o pravnim problemima, nikada se ne bi moglo dogoditi da se na ovako olak način posegne za tužbom protiv države sa krajnje sumnjivim pravnim osnovom. Sud sa 50 sudija morao bi biti mjesto vrhunske pravne pameti. Među njima ima odličnih poznavalaca ljudskih prava i prakse međunarodnih sudova. Sa organizovanim i ozbiljnim radom na pravnim problemima ne bi se smjelo dogoditi da iz takvog suda izlaze kontroverzne odluke. Ne bi se smjelo događati da odluke takvog suda padaju na Ustavnom sudu, ili u Strazburu.
Pitanje prava na regres nije bilo nikakvo komplikovano pravno pitanje. Većina sudija nije o njemu ozbiljno ni razmišljala. Kada je organizovano potpisivanje punomoći za advokata, bilo je dovoljno vidjeti da predsjednica stoji iza toga.
Ozbiljan predsjednik suda, koji poštuje izvršnu vlast, o ovom bi problemu prvo razgovarao sa svim sudijama. Zatim bi otišao i o zaključcima razgovarao sa ministrom pravde (koji je, srećom, sudija). Vjerovatno bi se o svemu lako saglasili i zajedno posjetili ministra finansija, sa kojim bi riješili problem. Ako bi negdje zapelo, pozvali bi u pomoć predsjednika VSTS (ako bi uspjeli da ga nađu u Sarajevu!).
Način na koji je spor sudija sa državom riješen, skupo će koštati i sudije i državu. Ni manje novca, ni veće profesionalne bruke.
(Autor je sudija Suda BiH)