Vlastima u BiH u bliskoj budućnosti ističe nekoliko bitnih rokova, što onih koje su sami sebi postavili, što onih koje su im zacrtali iz institucija međunarodne zajednice. Tako bar kažu naši rijetki zvaničnici koji nisu isključili svoje mobitele dok su na godišnjem odmoru. Većina ih je nedostupna; i za komentar generalnih štrajkova u javnim preduzećima za čije su loše poslovanje direktno odgovorni i za glasanja o usvajanju budžeta bez kojeg će im vatrogasci ponovo blokirati gradove.
U Federaciji BiH nisu završili obaveze bez kojih ne mogu koristiti dvjestotinak miliona KM, koliko su do sad dobili od kredita Međunarodnog monetarnog fonda. Kasne sa mjerama racionalizacije, jer im je sad sezona odmora, a ranije je bio period sistemskog odbijanja svih prijedloga štednje u kantonalnim i ostalim budžetima.
Državnu imovinu moraju do konca septembra popisati domaći stručnjaci. U suprotnom će OHR preuzeti stvar u svoje ruke i napraviti evidenciju onoga čime raspolaže ova država i oko čijeg naknadnog krčmljenja, naravno, nema famoznog konsenzusa. Popis onoga što još imamo navodno je samo tehničko pitanje, a ne uspješe ga tehnički riješiti iako su o njemu počeli vijećati prije povlačenja s radnih položaja radi odlaska na nezasluženi odmor.
Gašenje OHR-a politički je prioritet broj jedan za najmanje trećinu ovdašnjih političkih partija. Plan im je bio da se visokog predstavnika i njegovih saradnika riješe do oktobra. Jedna od sitnica koju prije toga moraju usaglasiti je "pravična i na zakonu zasnovana podjela državne imovine". A znamo koliko su naši lideri sposobni i spremni da se dogovore o tome šta je zapravo svima pravedno i zakonito.
Prije početka jeseni, obećali su iz Vijeća ministara BiH, moraju biti ispunjeni i preostali uslovi kako bi državljani BiH mogli ući u voz sa državljanima Srbije, Makedonije i Crne Gore koji nakon Nove godine mogu bez viza hodati po Evropi. Da bi nam Evropska komisija odobrila liberalizaciju viznog režima, većina poslova trebalo bi da bude urađena u Ministarstvu sigurnosti BiH, koje sigurno do 2. septembra i povratka parlamentaraca s ljetovanja neće dobiti svog novog prvog čovjeka. Starog je (tek) nedavno smijenila njegova SDA, koja nije mogla naći nezgodniji i gluplji momenat da zaključi da Tarik Sadović nije sposoban da obnaša funkciju ministra sigurnosti.
Ovdje se ne završava lista rokova i uslova što zahtijevaju hitnu i odgovornu akciju funkcionera koji bi od završavanja obećanog i imali najviše koristi. Oni što nemaju sreće da koriste brojne blagodeti državnih budžeta, nego crkavaju dok ih napune i još sebe nekako prehrane, znaju dobro da probijanje i ovih jesenjih rokova njima neće donijeti ništa epohalno. Ta, bar u ovoj državi ne manjka ciljeva, uslova, obaveza, prioriteta i neriješenih problema. Bilo ih je, ima ih i biće još mnogo, samo krivaca za neizvršene zadaće nikako nema.
Uz izmišljanje novih i probijanje postojećih rokova, jedna od naših specifičnosti je i teško i presporo utvrđivanje krivice onih koje štiti bilo kakva funkcija.
Kod nas, na primjer, planetarno poznati kriminalac i terorista, nakon što je valjda samim čudom završio u zatvoru, od uprave tog zatvora dobije godišnji odmor od 24 radna dana. Praksa nagrađivanja osuđenika kao da su državu zadužili kopanjem mrkog uglja na hiljadu metara pod zemljom njeguje se godinama. No, nije zabilježeno da je zbog toga neki ministar pravde podnio ostavku preuzimajući tako na sebe bar moralnu odgovornost i krivicu. Kad jedan takav robijaš, a trenutno je popularan slučaj Tunišanina i bivšeg bh. državljanina Karaja Kamela bin Alija, zloupotrijebi zatvorski odmor, danima se vijeća ko sve nije kriv što je na slobodi čovjek kojeg smo sami proglasili opasnošću za nacionalnu sigurnost. Možda bi vijećanje brže bilo okončano da je ministar pravde FBiH Feliks Vidović "zloupotrijebio" svoj godišnji povratkom na posao i kažnjavanjem odgovornih za Bin Alijev bijeg.
Slično će završiti i priča s otkrivanjem odgovornih za morbidni skandal u kojem jedna supruga godinama traži posmrtne ostatke svog ubijenog muža, formirane su komisije i komisije koje su pretraživale vrleti u istočnoj Bosni, a onda joj kažu da je njegovo tijelo zadnjih osam godina bilo u Visokom. Da je bilo odgovornih, Esma Palić sa svojom djecom bi već 2001. godine sahranila svog muža Avdu. Identične traume prije nje prošla je i Mirjana Simanić. Ona je kosti svog likvidiranog supruga godinama tražila po Sarajevu da bi joj naknadno rekli da su one odavno "sahranjene" u kosturnici u Istočnom Sarajevu, u njenom komšiluku. Njima dvjema, kao ni većini porodica hiljada žrtava proteklog rata, niko neće pošteno ljudski položiti račune.
Čak i ako na sudu bude utvrđeno ko je poubijao njihovu djecu, roditelje, braću i muževe, teško da će biti otkriveni i eventualno kažnjeni krivci zbog kojih su skeleti godinama bili pod NN oznakama umjesto da budu dostojno sahranjeni i oplakivani na groblju. I kad prođu ovi godišnji odmori, slušaćemo nerazumljiva objašnjenja o komplikovanim DNK analizama, o mineralizaciji i demineralizaciji kostiju, o podudaranjima i nepodudaranjima uzoraka... Kao da nisu u pitanju ljudski životi već popularne forenzičke TV serije. Političarima će sve to odlično doći da se još malo svađaju i međusobno optužuju za skrivanje ostataka nestalih osoba i nekažnjavanje onih što su ih poubijali prije petnaestak godina. Onda će ih pomiriti pokoja upražnjena i bezobrazno plaćena fotelja u koje će skloniti svoje brojne kadrove.
U ovoj zemlji, kao i u pjesmi "Hladnog piva", više ništa nije sveto, sve je bruto i neto - sve je zarada, pardon zabava.