Političke stranke u ponedjeljak uveče su konačno postigle dogovor u vezi s formiranjem vlasti. Nova koalicija od šest stranaka, koja je već izgubila više od četrnaest mjeseci od četvorogodišnjeg mandata, obećala je u sporazumu da će sprovesti reforme i stabilizovati finansije.
Ova vijest, naravno, ne dolazi iz BiH već iz Belgije, kojoj je nedavno Agencija "Standard i Purs" umanjila kreditni rejting, što je i ubrzalo dogovor lidera Flamanaca i Valonaca.
Ista agencija je, takođe, snizila i kreditni rejting BiH, ali od nekoliko novinskih članaka na tu temu i kako će se to odraziti na privrednu aktivnost u sljedećoj godini ta informacija nije bitnije uticala da razdrma političke lidere kako bi bar pokušali približiti stavove kada je u pitanju formiranje novog saziva Savjeta ministara.
Istog dana kada je, eto, i Belgija skrpila kakvu-takvu vladu, prepustivši da BiH preuzme poziciju u tjeranju novog rekorda u "neformiranju vlasti", ministri Savjeta Evropske unije, čisto formalno, u jednom od svojih zaključaka pozvali su lidere da oforme novi saziv Savjeta ministara kako bi pristupili reformama neophodnim za kvalitativni pomak prema EU, da budu "svjesni svoje odgovornosti" i da "razviju zajedničku viziju budućnosti zemlje".
Ministri inostranih poslova evropskih država izrazili su ozbiljnu zabrinutost, jer smatraju da u BiH prevladava "kontinuirana politika ćorsokaka", što sprečava normalno funkcionisanje države.
Nekako uporedo sa svojim šefovima u Briselu terenski činovnici na službi u BiH su po ko zna koji put zbog nemogućnosti postizanja dogovora u vezi sa Savjetom ministara, ali i ona dva zakona neophodna za nastavak evropskog puta o državnoj pomoći i popisu, te sprovođenju famozne odluke u predmetu "Sejdić i Finci", upozorili kako "evropski voz proširenja za zapadni Balkan kreće sa stanice i neće više čekati ovdašnje lidere da se dogovore".
"Rok je do petka kada se sastaju šefovi država ili vlada Evropske unije", kažu evropski diplomati.
Naravno da ovaj rok, kao i mnogi do sada prethodnih godina, neće bitnije uticati da ključni politički lideri promijene svoja stajališta kada je u pitanju formiranje novog saziva Savjeta ministara. Jednostavno, to pitanje nije čisto političko, puka podjela ministarskih fotelja po nekom ključu, već duboko zalazi u nacionalni interes sve tri političke zajednice koje žive u BiH i tiče se njihove ustavne pozicije koja im garantuje ravnopravnost.
Iz zaključaka koje ovih dana šalju iz Evropske unije i njihovih interpretacija na terenu može biti iščitano da u Briselu nisu baš svjesni težine problema niti su pohvatali osnovne konce političkih procesa koji se ovdje odvijaju.
Neformiranje novog saziva Savjeta ministara nije puki hir Dragana Čovića uvrijeđenog zbog neustavnog zaobilaženja legalnih izbornih predstavnika Hrvata u formiranju Vlade Federacije, niti je to posljedica nekakve secesionističke politike koju, navodno, sprovodi Milorad Dodik, o čemu voli da priča politička i društvena elita u Sarajevu hraneći svoj ego, busajući se u prsa kako "Bosnu nisu podijeli ni Slobodan Milošević ni Franjo Tuđman, pa neće sada ni Milorad Dodik".
Politička bitka sa Hrvatima još traje, a sa Srbima je treba otvarati. Neformiranje novog saziva Savjeta ministara je uvertira u procese koji dolaze. Apeli iz Brisela i Vašingtona blijed su pokušaj njihovog prolongiranja
Procesi koje je otvorio Zlatko Lagumdžija, a kojem od izbora na ovamo bespogovorno asistira Sulejman Tihić, su veoma jasni i oni imaju za cilj postepeno urušavanje ravnopravnosti malobrojnijih konstitutivnih naroda, prvo Hrvata u Federaciji, a u nekom narednom periodu i Srba na nivou BiH. Oni su pokrenuti formiranjem platformaške vlade u koju su ugurane izborne marginalne stranke HSP i Lijanovići kao nacionalni dekor vođeni isključivo ličnim interesima lidera tih stranaka.
Dio hrvatske ustavne kvote u izvršnoj vlasti uzeo je i SDP učvršćujući tako priču kako su upravo oni stranka svih građana i konstitutivnih naroda uvodeći na političku scenu nenasilnu promjenu ustavnog sistema Federacije po kojem stranke iz hrvatske političke zajednice zbog malobrojnosti za nekoliko godina neće biti u prilici da izaberu niti jednog svog predstavnika u zajedničke organe prvo Federacije, a samim tim i BiH. SDP, koji primarno pripada bošnjačkoj političkoj zajednici, to će s velikim zadovoljstvom raditi umjesto njih.
Zlatku Lagumdžiji trenutno ne odgovara da novi saziv Savjet ministara uopšte bude formiran. Još nije siguran kako će završiti i koliko će još trajati lomljene hrvatske političke kičme u Federaciji, jer su dva HDZ-a kao nikad do sada uspjela da koliko-toliko prevaziću sopstvene podjele i donekle internacionalizuju svoj problem prvenstveno u susjednoj Hrvatskoj ili Vatikanu, te pomalo zagolicaju Berlin i Vašington pričom da je njihov nacionalni identitet i životni prostor kao nikad do sada ugrožen velikobošnjačkom politikom.
Takođe, SDP želi da novi saziv Savjeta ministara bude formiran po sličnom principu kao i Vlada Federacije, odnosno da i tu uzmu dio hrvatske kvote, čime bi dodatno urušio poziciju Hrvata i na nivou BiH što bi dodatno opravdalo višegodišnje instaliranje Željka Komšića u Predsjedništvu isključivo glasovima Bošnjaka. Kako nemaju dovoljno ruku u parlamentu da to i sprovedu, stratezima SDP-a se u sadašnjoj situaciji otvara prilika da kroz razne kontakte sa međunarodnim činovnicima sve glasnije zagovaraju ustavno prilagođavanje, tačnije zazivaju promjenu pojedinih odredbi dejtonskog ustava. Otuda se sve češće mogu čuti zahtjevi ili pročitati nekakve analize koje na ovaj ili onaj način zagovaraju prepakivanje dejtonske strukture koja uključuje, naravno, i ustavnu eroziju Republike Srpske.
SDP, prosto rečeno, igra na kartu da pokaže kako je u stvari sadašnji ustavni sistem kriv za neformiranje vlasti jer omogućava blokade, uz to se nadajući da će Republika Srpska što prije ekonomski kolabirati i time oslabiti pozicije njenih predstavnika u zajedničkim organima.
Politička bitka sa Hrvatima još traje, a sa Srbima je treba polako otvarati. Neformiranje novog saziva Savjeta ministara je tek uvertira u procese koji dolaze. Apeli iz Brisela i Vašingtona blijed su pokušaj njihovog prolongiranja. Prava politička kriza je u stvari na početku.