Teško je jednom riječju okarakterizirati bosanskohercegovačko iskustvo življenja u godini na izmaku.
Toliko je uspostavljeno i cementirano razlika i jazova među nama - našim narodima, religijama, jezicima, kulturama, našim socijalnim kartama življenja i vrijednosnim orijentacijama - da je vrlo pretenciozno iz tog mnoštva divergentnih činjenica i smjerova izvesti zajednički nazivnik. Izazovnost u opojmljivanju naše zbilje proizlazi suštinski iz toga što su na političkoj sceni snage koje na vrlo različite načine razumijevaju kategoriju zajedničkog i posebnog u našim životima.
Ako je, a jeste, kroz više decenija dvadesetog stoljeća ideologizirano zajedničko bilo nadmoćno nad posebnim, pojedinačnim, sada živimo razdoblje apsolutizacije partikularnog kao nacionalnog. I u jednom i u drugom slučaju odnos zajedničkog i posebnog - bosanskohercegovačkog kao općeg i nacionalnog kao pojedinačnog bošnjačkog, hrvatskog i srpskog - rezultat je socijalnog konstrukta, dakle, socijalne, povijesne, društvene a ne organske, metafizičke naravi.
Ta konstruktivna, te sviješću proizvedena narav naših dubokih razlika zajedničko je obilježje naših javnih života danas. To istovremeno ne znači da razlike među našim narodima ne postoje i da ne treba da postoje u brojnim aspektima njihovog života, ali znači da su one ideologijski razorno naglašene, bar na način i u mjeri u kojoj su one u prošlom političkom sistemu bile predmet oblikovanja jedne drugačije ideologije. Ta premoć fakticiteta, divergencije i partikulariteta na isti se način danas nadaje prirodnom, nepromjenjivom, zadatom i jedinom, kao što su se u prošlom sistemu klasna solidarnost te bratstvo i jedinstvo nadavali kao savršena i vječna formula socijalnog inženjeringa u višenacionalnom društvu. Na isti način danas kao i prije dvadeset godina u Bosni i Hercegovini nedostaje društvenih, političkih i intelektualnih snaga koje na demokratski način mogu osmisliti i prekoračiti horizont postojećeg.
Ova prikovanost za stvari kakve one jesu, a to znači za naše postratno konfliktno, podijeljeno, birokratizirano i korumpirano društvo centrirano na Dejtonski mirovni sporazum, čini da se svi nalazimo u stanju opće stagnacije. Stagnacija je odgovarajući izraz za zajednički nazivnik niza procesa u svim dijelovima bosanskohercegovačkog društva. Ona je prije svega politička, a cijele godine se izražava u nizu radnji koje su podgrijavale divergentne tokove u društvu. Polovi te divergencije najvidljivije su se iskazivali kroz političke nastupe i međusobne verbalne sukobe dvojice nacionalnih lidera, Dodika i Silajdžića. Njihovo rivalstvo, ako s pravom u njemu njihove lične poticaje ostavimo njima samima, u javnosti se često redukcionistički i nacionalistički pogrešno svodilo na polarizaciju tipa za i protiv Bosne i Hercegovine.
U potpuno podvojenim nacionalnim javnostima, srpskoj i bošnjačkoj, spomenuta dihotomija je vremenom poprimala manihejske dimenzije borbe principa dobra i zla. S jedne i druge strane uspostavljen je bio i čitav retorički vokabularij, koji je posredstvom medija do iznemoglosti perpetuirao i obogaćivao njihove razlike. Te razlike su koncepcijske naravi i tiču se različitih paradigmi Bosne i Hercegovine, različitih viđenja odnosa zajedničkog i posebnog u našem društvu i državi. Zato bi najbolja bosanskohercegovačka novogodišnja čestitka bila umanjivanje razlika među ovim njezinim političarima zarad dobra svih nas i naših života.
Stvari nisu bile nimalo ružičastije ni na razini entiteta Federacije BiH. U godini na izmaku bilježimo opću stagnaciju ovog entiteta. Nefunkcioniranje izvršne vlasti, loš odnos izvršne i zakonodavne vlasti, totalni izostanak svih investicijskih i privatizacijski projekata, nedostatak stranih investicija, kriza budžeta, prevelika socijalna davanja, kriza nacionalnog partnerstva Bošnjaka i Hrvata u vlasti, ponovna pojava hrvatskih zahtjeva za vlastitim entitetom itd. samo su neki od procesa koji su doveli dotle da je komparativno Federacija ove godine imala ukupni saldo lošiji od Republike Srpske. A to je u konačnici poljuljalo samopouzdanje na federalnoj strani, posebno među Bošnjacima, čiji su se stranački prvaci za loše stanje počeli međusobno žestoko optuživati.
Naravno, činioci federalne vlasti nisu ni po čemu lošiji ili bolji od kolega u Republici Srpskoj, i jedni i drugi u istoj mjeri vole vlast i novac, ali je federalna organizacija vlasti ustavno ustrojena tako da jednostvno ne može efikasno funkcionirati neovisno od toga ko je vodi. Kantonalna razina vlasti je jedan suvišni mamutski birokratski aparat koji je vještački stavljen između lokalne uprave, građana i države. Pored toga što disfunkcionalizira Federaciju, ova razina vlasti čini konstantnim stanje međunacionalnog nepovjerenja među partnerima u vlasti. Sve to upućuje na zaključak da je u idućoj godini rad na rekonstrukciji Ustava države prioritetan zadatak, bar sa bošnjačke i hrvatske strane. Neka svima nama iduća godina bude bolja od svih minulih.