Referendumska kriza je prošla. Visoki predstavnik ju je okarakterisao kao najveću poslije potpisivanja sporazuma u Dejtonu. Neopravdano, ako se izuzme težnja da se OHR pokaže kao ključni igrač u svim dešavanjima u BiH.
Kriza je, opet navodno, dijagnostifikovana tek onda kada je Narodna skupština Republike Srpske odlučila da pozove građane da daju svoj odgovor na referendumsko pitanje. Tada je pacijent - BiH - zatražila pomoć starog kućnog doktora - visokog predstavnika.
On je pacijentu rekao da je životno ugrožen i da treba da bude rađena radikalna hirurška intervencija. I naravno da će on da je uradi. Stari doktor nije želio da se bavi stanjem pacijenta, iako je plaćen za to, sve dok pacijentu, eto, referendumom nije pozlilo. Konkretno nije reagovao na niz simptoma koji su vodili ka pogoršanju stanja.
Da li je razlog to što nije znao svoj posao ili zato što je adrenalinski zavisnik, te mu je bila potrebna situacija u kojoj se radi o životu ili smrti? Čaršija priča da je prvo pacijent rekao da mu ovaj doktor više ne treba, a onda je on pokušao sve da ostane i da pokaže kako je potreban. Pa i po cijenu navodne životne ugroženosti. Vrijeme pred nama će pokazati koji je odgovor ispravan.
A simptomi su bili očiti. Prvi je retroaktivna primjena zakona iz 2003. godine prilikom suđenja za ratne zločine počinjene 1992-1995. godine u vrijeme kada je na snazi bio Krivični zakon SFRJ. Vodeći se tom analogijom možda će 2057. ovaj tekst koji pišem biti krivično djelo i moji potomci će odgovarati? Ili možda je dobar prijedlog da tužimo Tursku, kao pravnog nasljenika, što nismo imali pravo glasa tada u Otomanskoj imperiji, kad je po današnjim zakonima to pravo zagarantovano. Apsurd.
Zatim, sljedeći simptom je dvostepenost suda. Konkretno rečeno kadija te tuži kadija ti sudi, jer kad nekog osudi Sud BiH možete se na prvostepenu presudu žaliti istom sudu. Princip je isti sve su ostalo nijanse.
Još jedan simptom, u moru sličnih, je i izuzimanje predmeta sa nižih sudova na Sud BiH. Ništa strašno. Izuzev da je od 29 izuzetih predmeta svih 29 iz sudova u Republici Srpskoj i svi su predmeti ratnih zločina protiv srpskog stanovništva. Moram li da vam dosađujem ako kažem da nijedan od ovih izuzetih predmeta nije ugledao svjetlost dana.
Poseban simptom koji nije mogao da ne bude primijećen je i to da se za osumljičene za ratne zločine koji se nalaze u pritvoru podiže čitav politički establišment jednog konstitutivnog naroda čiji predstavnici, zamislite, odlaze na noge osumljičenom sa punom vrećom javnih para, para građana ove zemlje, i plaćaju kauciju... Zar nije odavno nešto trulo u državi Bosni i bolesno?
Ova kriza je na referendumsko pitanje "Da li podržavate nametnute zakone od strane visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?" dala više jasnih i nedvosmislenih odgovora.
Prvo, vidjeli smo na djelu EU liderstvo u rješavanju problema u BiH. Iako sporo, ono je pokazalo odlučnost i efikasnost upravo na forsiranju sistemskog rješenja. Protivno doktrini OHR-a koja se može definisati kao run and gun.
Kriza je riješena sporazumom Banjaluke i Brisela. Sporazumom. Nije ništa nametano, kao recimo budžet FBiH. Niti je šta privremeno ukidano, kao odluka Centralne izborne komisije BiH kojom je Vlada FBiH okarakterisana kao nelegalna.
Zato je ovo ključni momenat u novijoj istoriji BiH. Takođe to je novo strateško partnerstvo na putu ozdravljenja BiH.
Naime, kako OHR reče, najveća postdejtonska kriza je riješena bez glavnog igrača - OHR. Znate zašto? Zato što nije glavni igrač. Ne više.
Zatim, kriza je dala odgovor i šta uraditi poslije referenduma. Rezultat je strukturisani dijalog o stanju u pravosuđu BiH, koji počinje dolaskom Štefana Filea u Banjaluku. Jer na ovaj način je jasno i to da je EU prepoznala (sudske) simptome koji narušavaju zdravlje našeg društva.
Svima je više nego jasno da se žarište koje narušava stabilnost BiH nalazi u FBiH i da je kućni doktor tu do besmisla iskomplikovao situaciju svojim nasilnim intervencijama. Sve u korist građana i u rok službe. Navodno.
Kad već pomenuh intervencije, onda je više jasno da su intervencije OHR-a, koje se moderno definišu kao reforma sudstva u BiH, bile promašaj i da su dovele do najveće postdejtonske krize.
Rješenje je očigledno u EU liderstvu i sistemskom pristupu. Dijalogu. Debati. Vrijeme operacija i pacijenta je prošlo. I eksperimenta takođe.
I, naravno, ne mogu da ne spomenem da se ovaj put desio istorijski izuzetak. Naime, ovaj put nismo junački izginuli.