Buljim u prazan ekran računara - spakovala glavu teksta, nadnaslov, pa svoje ime i prezimena, ali ne ide... Džaba ovo oktobarsko sunce, što bi trebalo posebno da prija nama Vagama, ali toliko je crnila, i nije mi do patetičnog lamentiranja.., da mi još od prvih dana septembra ne zvoni u glavi jedna jutarnja kafa i jedan razgovor među šoljicama...
Igora Bošnjaka, sjajnog mladog umjetnika iz Trebinja, čiju izložbu smo imali u aprilu ove godine, pozvali smo, da kao autor teksta u katalogu, otvori izložbu Miroslava Stakića, iz Prijedora.
Kako naši najbolji umjetnici nemaju kola, a najbolji Muzej nema para za hotelske troškove, Igor je ranom zorom, autobusom, doputovao u Banja Luku i, ne želeći da rano ujutro zvoni na vratima svog domaćina, kod kojeg će boraviti i potom noćiti, sjeo pred "Bosku" da popije kafu...
Grad je već hvatao ritam novog radnog jutra, ljudi i misli su se ukrštali na najvećem banjalučkom trgu, svako svojim poslom, na svoju stranu.., a kako je tek bila počela školska godina, torbe i ruksaci putovali su prema učionicama. Ovaj opis, međutim nije nimalo nalik na scene iz filma "Paklena pomorandža", kojima će kasnije Igor uporediti i posvjedočiti svoj ponovni susret sa prijestonicom Republike Srpske. Naime, dok je sjedio u kafiću ipred "Boske", gledao je kako grupa klinaca-huligana presreće školarce i mlateći ih, otima im pare! Naočigled svih prolaznika, trajala je i trajala ova nimalo nevjerovatna drama.., sve dok se nisu pojavila dva policajca i grupa klinaca-huligana se povukla...
Tako smo, umjesto o izložbi "The Big Machine Art", Miroslava Stakića, umjetnika koji je i to, kao i svako jutro, umjesto u kabriolet mercedes, sjeo za upravljač bagera, jer tom "big mašinom" ne samo da pošteno zarađuje da preživi, nego i fantastično slika (!!!), Igor i ja razgovarali o nasilju na našim ulicama. Kakva apsurdna slika! I koliko je samo apsurdnih detalja među njenim moralnim i ljudskim okvirima?
Izložba je prošla sjajno. Miroslav Stakić, kao i Igor Bošnjak zaslužuju sasvim drugačije mjesto u ovim novinama. Na naslovnim stranama! Ali, evo ih sa mnom u "Navrh jezika", jer ja ne mogu ni da zaboravim ni da se pomirim sa sve strašnijim novostima sa naših ulica. I da ne pišem istinu. O istinskim ljudima i događajima.
Prošle subote grupa huligana divljala je po Zalužanima, mlateći slučajne prolaznike, premlaćujući moje sugrađane. Noževima su se obračunavali sa nevinim ljudima u njihovim dvorištima. Subotnje jutro! Noževi, krv i suze na ulicama?
Crne hronike iz dana u dan pune su sve bestijalnijih sadržaja. A ubistva i nasilje nisu samo ekskluzivitet mog grada. Nego, i moga grada! Najbolji advokati brane najbolje lopove. I slave pobjede. Kad koji kriminalac ubica i pogine, novine su pune čitulja, romani od stranica i zahvalnica, dok žrtve završe u čituljicama od 10 maraka
Prošle nedjelje prekinuta je fudbalska utakmica, zbog divljanja navijača. Uopšte me ne zanima ko je igrao. I protiv koga. Nasilje je upisalo dva boda. (Jasno mi je da sve to sa fudbalom ima veze i sa visokom politikom, ali na stadione dolaze mali ljudi, koji imaju pravo da ih zanima samo fudbal, a ne politika. Ili nisam u pravu?)
Prošlog četvrtka, u centru grada, na zemlji, tačnije - na asfaltu, u po bijela dana, ležao je čovjek izboden nožem. Čitava drama odvijala se naočigled stotina prolaznika. I završila tek naslovom u novinama! Niko ništa!
Da nema novina, ne bi se ni (sa)znalo. Sve se umrtvilo. Crne hronike iz dana u dan pune su sve bestijalnijih sadržaja. A ubistva i nasilje nisu samo ekskluzivitet mog grada. Nego, i moga grada!
Najbolji advokati brane najbolje lopove. I slave pobjede. A kad koji kriminalac ubica i pogine, novine su pune čitulja, romani od stranica i zahvalnica. (Žrtve završe u čituljicama od 10 maraka.)
Ali, kamo sreće da se ubijaju samo između sebe, već napadaju prolaznike, sakate nevine životinjice. Sjećate li se, jeste li ikada prije, u onom 20. vijeku, ikad čuli ili negdje pročitali da je neko NN, a naš, naše dijete, odsjeklo šapice na nogama malenog psića?
Djeca stvarana u godinama rata, rađana u porodilištima bez struje i grijanja, obeznađenih roditelja u uniformama i izbjegličkim kolonama, danas su odrasla.
Pa, dosta više filmova o postratnim traumama, dosta holivudskih glorifikacija jedne strane rata i monstruoznih kategorisanja naroda. Dosta!!! Rat smo svi mi, davno izgubili...
Hoćete li vi, koje sve ovo ama baš ništa ne zanima, jer se, a tako vi mislite, događa drugima, svoju djecu i unučad voziti u školu u oklopnim transporterima? Probudite seeeeeee!!!
Gdje su reakcije? Gdje je akcija? Čuje li mene iko ili sam ja posljednja budala koja misli da je obaveza svih institucija da se bore sa ludilom ovog vremena? Koliko vas prima plate i radi u napucanim kancelarijama, a u sistematizacijama uredno opisana radna mjesta - sociolozi, psiholozi, pedagozi, stručni saradnici, savjetnici, analitičari.., gospoda državni službenici!?!
Mislite li išta preduzimati? Krv curi po vašim trotoarima!
*************
Očajna sam. Zlo mi je od kretena.
A znam da može bolje.
Nemam snage više ništa da dopisujem.
Šuplja kolumna.
Tako mi i treba kad se i sama osjećam pretučena!
Ali, koga to još zanima...
Jeste Ivo, jeste, dođu vremena kad pametni zaćute, budale progovore, a fukare se obogate. Ali, moj Andriću, ko još Tebe čita...
Davno je umrla lektira.
Nada, navodno, umire posljednja...