Željko Komšić u ponedjeljak je imao naporan dan. Stisle ga obaveze sa svih strana. Protokol je neumoljiv, a posljednjih sedmica, kako je uglavnom vrijeme provodio skijajući na obližnjoj Bjelašnici, nakupilo se i tih administrativnih poslića u kabinetu člana Predsjedništva, prvo potpiši račun za ovo, pa putni nalog za ono…
Pogleda na sat 15.07. Zar već? Ovako više ne može, pomisli. Uze prazan list papira i napisa:
"Podnosim neopozivu ostavku na sve fukcije u SDP-u. Nastaviću raditi u interesu BiH i socijaldemokratije. Željko Komšić."
Pametnom dosta, reče onako za sebe, izađe u susjednu kancelariju i iznenađujuće blagim, gotovo nečujnim glasom šapnu sekretarici na uho:
''Pošalji ovo predsjedniku Zlatku, Sveti u Glavni odbor i Nerminu u partiju". Ponovo pogleda na sat. Bilo je 15.08. Zapali cigaretu i duboko zamišljen pogleda u portret druga Tita, povuče prvi dim, uze mobilni i nazva Bakira Hadžiomerovića, partijskog druga i šefa Federalne televizije, te mu predloži da se kasnije nađu u "Zlatnoj ribici", da popiju kafu i strateški prebace dvije, tri moguće situacije u koje SDP može zapasti nakon njegove ostavke.
Naravno, potrebno je utvrditi i medijsku strategiju, razmišlja, ne bi bilo dobro da FTV prva objavi vijest o njegovoj ostavci u drugom Dnevniku, možda tamo u onom trećem, pa neka Bakir nazove Sanjina bolje da to TV1 prva objavi, poslije će portali zavrtjeti čitavu stvar.
U svojoj karijeri, tamo od 2000. godine, od kada sam u SDP-u, možda mi je ovo najmudriji i najhrabriji politički potez, pomisli, koji dugoročno gledano može biti veoma, veoma obećavajući, pozitivan za dalje procese u BiH, ali i regiji…
Ovako više ne može, ohrabri sam sebe, moram već sutra pričati sa Zlatkom. Nakon toga napusti kabinet.
Ovako je, možda, u ponedjeljak izgledao radni dan člana Predsjedništva, koji se već danima spremao, kako kažu bolji poznavaoci prilika, da lideru partije u dvije rečenice javno saopšti da se lično ne slaže sa njegovom zvaničnom politikom.
I nije ovo Komšiću prva ostavka. Navodno je iz principijelnih razloga i neslaganja sa tadašnjom politikom prema Srbiji, ili ko će znati čime još, podnio ostavku na mjesto ambasadora u Beogradu nakon nešto više od godinu dana.
Nakon povratka u Sarajevo izabran je za načelnika opštine Novo Sarajevo, a dvije godine kasnije, većinom bošnjačkim glasovima, izabran je za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Upravo izborom Komšića na tu fukciju otvoreno je pitanje ravnopravnosti bh. Hrvata.
Istina, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da je Željko Komšić podnio neopozivu ostavku na sve funkcije u SDP-u. Odmah nakon ostavke, gotovo istovremeno krenule su spekulacije šta je navelo jednog od najperspektivnijih kadrova SDP-a, potpredsjednika, da javno obznani da se ne slaže sa zvaničnom politikom koju već mjesecima promoviše Lagumdžija, a kojom su odblokirani politički procesi u BiH, koji su bili zakovani skoro više od pet godina.
Prema jednoj verziji, Komšića je povrijedio stav šefa koji je izrekao tokom nedavne posjete Beogradu, kada je obećao da će BiH podržati ministra inostranih poslova Srbije Vuka Jeremića za funkciju predsjedavajućeg zasjedanja Opšte skupštine Ujedinjenih nacija i to kao zajedničkog kandidata cijele regije.
Bilo je to, istina, sasvim suprotno od onog što je Komšić početkom marta izjavio kako se protivi toj kandidaturi, te što se njega tiče Jeremić može zaboraviti na podršku BiH. Stav partijskog šefa možda je doživio i kao ličnu uvredu.
Prema dugoj verziji, stvarni razlozi zašto se odlučio povući iz rukovodstva SDP-a, iako je jasno naveo da ostaje član, stari su već nekoliko godina, te da je tek sada sakupio hrabrosti za pismeni protest, nezadovoljan načinom na koji je rukovođeno partijom, rijetke su bile konsultacije užeg tima u vezi s krupnim i bitnim političkim pitanjima, stavovima…
Kažu da se u krugu prijatelja znao često požaliti da Lagumdžija sve sam radi, rješava kadrovska pitanja, a da je pojedine odluke znao pročitati prvo u novinama, ili čuti na FTV-u, a ne u organima partije. Posebno ga je znala šokirati neka od kriminalnih afera koja bi isplivala u javnost, a u koju su bili upleteni i visokopozicionirani članovi partije.
Sve se to mjesecima lomilo u Komšiću, kojeg je, navodno, Lagumdžija već duže vrijeme ispod oka gledao zbog velikog broja glasova koje je osvojio na posljednijm izborima za hrvatskog člana Predsjedništva, čak više i od partije.
Komšićeva ostavka dolazi za SDP u veoma nezgodnom trenutku jer tu partiju već sedmicama potresa "slučaj" Hamdije Lipovače, koji ni na maratonskoj sjednici Kantonalnog odbora u Bihaću i pored činjenice da je bio jedini kandidat, nije dobio podršku delegata da obnovi mandat predsjednika. Ostao je da visi, ni na nebu ni na zemlji, kao v.d. predsjednika kojeg članstvo ne želi.
SDP u čitavoj priči nije najbitnije. Komšićeva ostavka nije samo unutrašnje partijsko pitanje, već može da ima, ukoliko brzo ne ispegla odnose sa Lagumdžijom, dalekosežne posljedice na političke procese i odnose u BiH. Prvenstveno u odnosu unutar dogovorene stranačke većine koja je formirala novi saziv Savjeta ministara i koji je nakon višegodišnjeg zastoja pokazao posljednjih sedmica značajuju želju za vidljivijim rezultatima, od budžeta do evropskih integracija.
Sve je to pratilo niz uspješnih sastanaka stranačkih lidera na kojima su iskazali spremnost za kompromis i dogovor. Stoga ostaje da se vidi hoće li Komšićeva ostavka i on lično sa funkcije koju obavlja na bilo koji način poremetiti taj ritam.