Kad god dođe godišnjica mature ja se smjerno klanjam svom profesoru matematike koji mi je nezasluženo poklanjao dvojke. Beskrajno sam mu zahvalan što me spasavao trauma popravnog ispita. Mogao je mirne savjesti da me obara. Da je to činio, ko zna šta bi bilo od mene!? Srećom, znao je da netalentovane ne treba kažnjavati i njegova misija je da pronađe i nauči bar jednog talentovanog matematičara. Mnoge naše radne karijere bi mogle biti dokaz da je sistem ocjenjivanja bio sistem kažnjavanja, a ne obrazovanja.
Posmatram danas svoju školom istraumiranu djecu i ne mogu da se načudim da niko ne razmišlja o reformi obrazovanja! U sistemu učenja i vrednovanja znanja ništa se nije promijenilo stotinu godina. Predmeti sa kojima se muče moja djeca isti su kao i u moje vrijeme. Sistem ocjenjivanja glup i traumatičan na potpuno isti način. I dalje je ocjena važnija od znanja. Škola i dalje ne uči, nego ocjenjuje. I dalje se zadaju domaći zadaci koje rade roditelji, ili se prepisuju u razredu.
Svaki dan se moje koleginice na poslu hvale kako su im djeca dobila petice iz sastava koje su one pisale, ili iz crteža koje su one uradile. Ne mogu da vjerujem da nastavnici ne vide podvale kojima roditelji uče svoju djecu! Ne mogu da vjerujem da zbog toga ne izgrde roditelje na roditeljskim sastancima! U moje vrijeme majke nisu pisale naše domaće zadatke, ali smo bili majstori u prepisivanju i podvalama.
U moje vrijeme talenat se u školi kažnjavao kao nemar, nezainteresovanost, odsustvo pažnje, hiperaktivnost i slične gluposti. Ono iz čega smo bili dobri niko nije htio da vidi, ili smo zbog toga bili kažnjavani. Ni danas se kreativnost i talenat ne vide i ne cijene. Učenike tjeraju da uče sve i da svuda budu podjednako dobri. To u njihovim malim glavama stvara konfuziju i odbojnost koja rezultuje mržnjom. Škola se danas nepodnošljivo mrzi. U školu djeca idu zato što moraju, a ne zato što im škola pruža mogućnost da iskažu svoje posebnosti i svoj talenat. Iz škole se bježi, zbog škole se pada u bolest. Posljednjih godina djeca se ubijaju zbog loših ocjena. To je tužna istorija današnje škole i sistema obrazovanja! Zbog toga se nije probudila ničija savjest.
Pada mi na pamet priča Kena Robinsa o Džilijan Lin, čuvenoj koreografkinji (Mačke, Fantom u operi). U školi je bila beznadežan slučaj. Nije mogla da se koncentriše, nije pisala domaće zadatke, bila je nemirna... Škola je zatražila da je roditelji vode ljekaru. Rekli su da ometa druge učenike. Ljekar je u svojoj ordinaciji slučajno uključio radio i primijetio da Džilijan počinje da igra. Rekao je roditeljima: "Ona nije bolesna, ona je plesačica. Vodite je u plesnu školu". Džilijan je završila Kraljevsku baletsku školu, osnovala svoj baletski ansambl i postala svjetski poznat umjetnik. Zahvaljujući mudrom ljekaru, ne školi! Ne smijem ni da zamislim šta bi se danas dogodilo Džilijan Lin u nekoj našoj školi?
Malo je profesora poput mog profesora proklete matematike. I danas, kao u moje vrijeme, postoje predmeti koje proglase najvažnijim. I danas postoje profesori koji sanjaju da postanu junaci gradske priče o strogom profesoru. Biti čuven i ostati u pamćenju kao strah i trepet u srednjoj školi vrhunac je bolesne samoljubivosti. A žrtve takvih su talenat i kreativnost. Zašto bi bilo koji predmet bio najvažniji? Zar ne bi trebalo da bude najvažniji talenat i nadahnuće mladog čovjeka? Ne treba svi da postanemo akademici. Neko treba da pjeva, neko da igra, neko da crta..! Mi nemamo samo glavu - imamo i noge, i ruke, i glas..! Zašto škola i sistem obrazovanja vide samo glavu, a ne vide različitost kojom je Stvoritelj darivao ljudski rod?
Da li je neko od nas u školskim klupama znao šta će raditi za dvadeset godina? Prije dvadeset godina nismo mogli da zamislimo mobilni telefon. Niko nije mogao sanjati o kompjuteru, internetu, Facebooku i društvenim mrežama. Koliko ljudi danas radi posao za koji se školovao u našem "usmjerenom obrazovanju"? Niko nas nije učio u školi kako se rukuje mobilnim telefonom i kako se vlada internetom pa smo to naučili. Djeca danas prije polaska u školu savladaju mobilni telefon i kompjuter. Najbolji informatičari su samouki. Da li neko zna šta će današnji učenici raditi za četrdeset godina, kada budu stasali za penziju. Nije li to dokaz o priličnoj besmislenosti programa našeg školskog obrazovanja?
Budućnost je danas nepredvidiva. Za neizvjesnu budućnost nema programa obrazovanja. Kako možemo da obrazujemo ljude za svijet za koji ne znamo kako će izgledati za deset godina? Zbog toga bi sistem ocjenjivanja trebalo odmah ukinuti kao posljednju besmislicu u sistemu školovanja. Učenje za ocjenu treba zamijeniti učenjem za život. Škola treba da bude mjesto pronalaženja i razvijanja talenta, sklonosti i kreativnih sposobnosti kako bi mladom ljudskom biću pomogla da se snađe u neizvjesnoj budućnosti!