Dok traje strukturalni dijalog o pravosuđu, tenzije između pravosuđa i politike eskaliraju. Jedna pregovaračka strana (RS) prijeti ukidanjem pravosudnih institucija na državnom nivou, predsjednica Suda BiH odgovara prijetnjama da to neće dozvoliti. O suštinskim problemima se ne govori, još manje se poseže za argumentima.
Ova epizoda dovoljno ilustruje (ne)ozbiljnost aktera jednog ozbiljnog procesa. Sama činjenica da je Evropska komisija prihvatila strukturalni dijalog bila bi dovoljan razlog da se prizna da u pravosudnom sistemu postoje ozbiljni problemi koje je potrebno rješavati. Nažalost, raspravu o tim problemima nije pokrenula pravosudna zajednica, nego političari. To ljude iz pravosuđa diskredituje u kritici političara, čak i kada pređu liniju političke korektnosti (kao što je zahtjev za ukidanje institucija).
Domaći kulturni obrazac ne podnosi kritiku i odbija svaku vrstu javnog dijaloga. Dobar primjer može biti i atmosfera u kojoj se odvija strukturalni dijalog: ispred domaćih državnih i pravosudnih institucija dijalog vode ljudi koji nisu bili sposobni da pokrenu rješavanje kontroverznih ključnih pitanja sistema u međusobnom dijalogu, profesionalna zajednica nije uključena u razmatranje pitanja koja su od značaja za budućnost pravosudnog sistema, društvo nema dovoljno informacija o problemima pravosudnog sistema i ciljevima strukturalnog dijaloga. Stiče se utisak da ne postoji politički konsensus ni o strukturalnom dijalogu kao mehanizmu rješavanja problema u pravosuđu.
Usuđujem se ponuditi lično viđenje problema na koje bi trebalo obratiti pažnju u strukturalnom dijalogu.
1. Pravosudni sistem je dugo izložen oštroj kritici javnosti i vladajućih politika. Dugo se osporavaju rezultati reforme i iznose teze da je reforma bila neuspješna. Konstantno osporavanje rezultata reforme vodi produbljivanju nepovjerenja u pravosudni sistem. VSTS nema razuman odgovor na ove kritike. Ovo postaje zabrinjavajuća činjenica.
2. Suđenja za ratne zločine su u posebnom fokusu građana BiH. Javnost nije zadovoljna politikom (pod politikom na ovom mjestu treba podrazumijevati sposobnost da se pravda učini vidljivom i izgradi povjerenje u institucije) i strategijom Tužilaštva BiH. Prigovori da nema procesuiranja najodgovornijih počinilaca ratnih zločina iz vojnog, civilnog i političkog vrha imaju argumentaciju u statistikama procesuiranih. Prigovori iz RS da među procesuiranima nema Bošnjaka iz civilnog, vojnog i policijskog vrha postaju vrlo ozbiljni nakon slučaja "Dobrovoljačka". Na ovakvu vrstu kritika nema nikakvog odgovora iz pravosuđa. Sa druge strane, krivični postupci za ratne zločine traju neopravdano dugo (o tome niko ne govori!). Tužilaštvo BiH je preuzelo komociju Haškog tribunala i pored nesrazmjere u značaju predmeta. Sporost u rješavanju predmeta ratnih zločina ugrožava sprovođenje Strategije za ratne zločine. Za ovu sporost se mora naći odgovor. Problem procesuiranja ratnih zločina zahtijeva novi strateški pristup. Čini se da Sud mora imati mehanizme da utiče na obim optužnice i vrijeme izvođenja dokaza. Pravosudni sistem ima odgovornost za efikasnost sistema. Ovaj problem postaje važno pitanje na koje se hitno mora naći odgovor.
3. Sud BiH je postao zarobljenik preširoko postavljene nadležnosti. Nema nikakvog opravdanja da jedan specijalni sud ima u nadležnosti bagatelna krivična djela kao što je nesavjestan rad u službi ili krijumčarenje stoke preko granice za koje je predviđena novčana kazna ili zatvor do tri godine (Odjel III)! Suđenja za najteža i najlakša krivična djela za istu platu otvaraju pitanje interne pravičnosti, odnosno istih naknada za različit rad. Ovaj problem šira pravosudna zajednica vidi i u građanskoj i u upravnoj nadležnosti Suda BiH. Ovakva disperzija nadležnosti Suda BiH izaziva tenzije unutar pravosudne zajednice. Oslobađanje Tužilaštva i Suda BiH preširoko postavljenih nadležnosti moglo bi ojačati institucije i doprinijeti efikasnosti procesuiranja najozbiljnijeg kriminala.
3. Percepcija nekih odluka Tužilaštva i Suda BiH otvara mnoga kontroverzna pitanja kao što su: pravo na pravično suđenje, selektivna pravda, odnos Suda i raznih udruženja žrtava rata, pravo komentarisanja nepravosnažnih sudskih odluka, osporavanje kredibiliteta sudija (klevete i uvrede), neprimjeren pritisak na sudije i pravosudni sistem, odnos medija i pravosuđa... Postoje ozbiljne indicije da pravosuđe postaje faktor kulturološkog rizika.
4. Istovremeno s kritikama odvijaju se procesi delegitimizacije sprovedene reforme. Entitetske vlasti ponovo osnivaju ukinute sudove sa sumnjivim argumentima, šaljući poruku da je reforma bila promašen projekat. O tom važnom pitanju ne vodi se dijalog u javnosti i profesionalnoj zajednici. VSTS ne nalazi mehanizme konstruktivne saradnje s ministarstvima pravde, čime se suprotstavljene pozicije pretvaraju u konflikte političke prirode. VSTS propušta da se u partnerskoj saradnji nametne kao autoritet u tako važnim pitanjima. Odsustvo konstruktivnog javnog dijaloga s izvršnom vlašću (ministarstvima pravde) izbacuje u prvi plan ekscese. Izvršna vlast ima važnu ulogu u organizaciji pravosudne uprave. Podijeljene nadležnosti uključuju i podijeljenu odgovornost, zbog čega ministri pravde opravdano očekuju aktivnu ulogu u kreiranju pravosudnog sistema. Iz perspektive evropskih standarda, čini se da se radi o legitimnom zahtjevu.
5. Nekoliko kontroverznih disciplinskih slučajeva nanijelo je ogromnu štetu pravosudnom sistemu. Veliki broj disciplinskih slučajeva nakon rigorozne reforme otvara pitanje kriterija za izbor i sposobnosti regulatora da na pravosudne funkcije bira najbolje kandidate. Javnost stiče utisak da sistem nema sposobnost da se izgradi na najboljim standardima.
6. Odgovornost pravosudnog sistema je ključna tačka nerazumijevanja. U političkom diskursu VSTS je institucija koja nema odgovornost za svoje odluke i stanje u pravosudnom sistemu. Vrlo često se koristi sintagma o "otuđenom centru sudske moći", što u javnosti diskredituje instituciju i sudski sistem. Savjet nije učinio dovoljno da se ovaj kontroverzni odnos razjasni u javnom dijalogu i unaprijedi u mjeri koja će učvrstiti povjerenje u sistem i doprinijeti autoritetu institucija.
7. U profesionalnoj zajednici postoje ozbiljna mišljenja da je došlo do zastoja u reformi. Obnovljeni mandati predsjednicima i glavnim tužiocima, u čijim institucijama nije bilo napretka i očekivanih rezultata, izazvali su nedoumice u pogledu sposobnosti Savjeta da planira i usmjerava razvoj sistema. U nekim sudovima i tužilaštvima je tek nakon produženja mandata objelodanjeno niz problema u organizaciji i funkcionisanju. (Predsjednik VSTS-a je nakon produženja mandata glavnim tužiocima javno izjavio da neka tužilaštva ne daju očekivane rezultate!?).
8. Odnos Savjeta s profesionalnom zajednicom se potpuno izgubio. Komunikacija je ostala samo na relaciji Savjet - predsjednici sudova i Savjet - glavni tužioci. Ovakvo stanje ne doprinosi orijentaciji sistema ka samoregulaciji i izgradnji povjerenja u instituciju i opšti entuzijazam sistema.
9. Aktivnosti profesionalnih udruženja sudija i tužilaca su potpuno zamrle. Savjet je zanemario značaj snažnih profesionalnih udruženja za razvoj pravosudnog sistema. Izgubljena je iz vida činjenica da saradnja Savjeta s udruženjima može biti dobar mehanizam podsticanja na aktivnu ulogu u izgradnji sistema i ukupne rezultate sistema.
10. Javnost dugo nema informacija o reformskim aktivnostima Savjeta. Stiče se utisak da ne postoji komunikacija između javnosti i Savjeta. Društvo je uskraćeno za informacije o procesima izgradnje pravosudnog sistema i sistema odgovornosti. Ova "tišina" ne doprinosi kredibilitetu institucije i izgradnji povjerenja u sistem.
11. Profesionalna zajednica je mišljenja da su neophodne hitne izmjene Zakona o VSTS-u. O aktivnostima u vezi s izmjenama nema informacija ni u stručnoj ni u opštoj javnosti. Sudije i tužioci nisu uključeni u ove aktivnosti. Konfiguracija institucije u budućnosti je pitanje od ključnog značaja za sudije i tužioci i oni bi u njegovo razmatranje morali biti uključeni na najširoj osnovi.
12. Predsjednici sudova i glavni tužioci su izvan sistema odgovornosti za vršenje upravnih ovlaštenja. Istovremeno, oni su članovi VSTS-a i članovi državnih tijela za pravosudne politike i izmjene zakona. Višestruke uloge predsjednika sudova i glavnih tužilaca stvaraju utisak neprihvatljivog sukoba interesa. Ovaj prigovor ima posebnu težinu kada je u pitanje učešće u odlučivanju o statusnim pitanjima sudija i tužilaca.
Sudije i tužioci nisu u mogućnosti da utiču na organizaciju procesa u kojima su ključni učesnici. Ovo su pitanja od izuzetne važnosti i zahtijevaju hitna rješenja.
13. Postoji rašireno uvjerenje da zakonom predviđeni način izbora članova Savjeta nije u duhu misije koju institucija ima. Praksa je pokazala da u instituciju rijetko dolaze najbolji i najsposobniji članovi iz profesionalne zajednice. Postoji rašireno uvjerenje da advokati ne bi trebalo da budu članovi VSTS-a i da učestvuju u statusnim pitanjima sudija. Takođe, izbor članova VSTS-a od strane izvršne i zakonodavne vlasti otvorio je mnoga pitanja za diskusiju. Praksa je pokazala da izvršna i zakonodavna vlast ne bira u VSTS kompetentne predstavnike društva nego isključivo ljude bliske vladajućim političkim opcijama, čiji angažman u statusnim pitanjima sudija dovodi u pitanje fundamentalne principe izgradnje pravosudnog sistema. U Zakonu o VSTS-u postoji vrlo sužen stepen odgovornosti člana VSTS-a. Može se osnovano tvrditi da je on nedejelotvoran. Problem mora biti pažljivo razmotren kako bi se došlo do primjenjivog modela odgovornosti.
14. Pitanje razdvajanja Savjeta na sudsko i tužilačko je duže vrijeme otvoreno pitanje. Koliko god je ovakav model imao opravdanje u procesu početnih reformi i stabilizacije sistema, danas je očigledno da nema razumnih argumenata za dalje postojanje jedinstvenog regulatora pravosudnog sistema. Ovo pitanje prethodno mora biti otvoreno u VSTS-u kako bi javnost bila upoznata s argumentima profesionalne zajednice.
15. Javnosti nije poznata platforma Savjeta u strukturalnom dijalogu. U dijalogu se ispred profesionalne zajednice pojavljuju predsjednici nekih sudova i glavni tužioci. Profesionalna zajednica nema informacija o tome kakve oni stavove zastupaju. Stiče se utisak da je najšira profesionalna zajednica isključena iz ovog procesa. Nije jasno na koji način će niti obezbijeđena snažna podrška profesionalne zajednice za politiku i strategiju Savjeta.
16. Tenzije između nezavisnosti i odgovornosti se povećavaju. Sa druge strane, pravosuđu je potreban društveni legitimitet. Ova kontroverza zahtijeva uključivanje ministarstava pravde u procese organizacije pravosudnog sistema. Kako to izvesti? Ovo nisu nimalo jednostavna pitanja i do odgovora se može doći pažljivim rješavanjem ključnih pitanja, među kojima su najvažnija: nova struktura VSTS-a, jasniji kriterijumi za izbor članova VSTS-a, odgovornost VSTS-a, nadležnost nad sudskom administracijom i snažnija uloga VSTS-a u finansiranju pravosudnog sistema.
17. Postojeća normativna konfiguracija disciplinske odgovornosati sudija i tužilaca u okviru VSTS-a pokazala je nekoliko krupnih slabosti zbog kojih je potrebno preispitati opravdanost postojećeg modela. 1) Disciplinski postupak se pokreće u istom tijelu koje vrši izbor i imenovanje (ma koliko se to pokušalo prikriti autonomijom Kancelarije disciplinskog tužioca). 2) O odgovornosti odlučuju disciplinske komisije u kojima učestvuju i članovi Savjeta koji nisu sudije. 3) U sastavu disciplinskih komisija su često sudije čiji profesionalni fokus nije u vezi sa penalnom odgovornošću niti je potrebnog profesionalnog nivoa. 4) Disciplinski postupci su formalizovani do te mjere da traju duže nego najozbiljniji krivični postupci. 5) Disciplinske tužbe zastupaju zamjenici disciplinskog tužioca koji nemaju status sudije (što diskredituje autoritet optužbe). 6) Ne postoji saglasnost o prirodi disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca (po jednom tumačenju radi se o krivičnom, po drugom o parničnom, a po trećem mišljenju o postupku sui generis). 7) U Zakonu o VSTS-u nije napravljena razlika između blažih i teških povreda sudijske i tužilačke dužnosti u smislu procedura.
Postojeći model je neophodno mijenjati kako bi disciplinski postupak bio pojednostavljen, učinjen efikasnim i usmjeren u pravcu izgradnje etičke odgovornosti. Nije prihvatljivo da disciplinska odgovornost bude fokusirana na kažnjavanje i formalne procedure. Takav pristup diskredituje sudijsku profesiju i njen društveni kredibilitet. Potrebno je razgovarati o ideji da se sudijska odgovornost premjesti u nadležnost najvišeg suda.
Umjesto otrcanih fraza o podršci pravosudnim institucijama, koje političari posljednjih dana kao mantru šalju građanima, potrebno je podržati otvoren, argumentovan i javan dijalog o problemima.