Kritika, koja bi u biti trebala biti obrazloženi sud o vrijednostima ili slabostima ocjenjivanog objekta, ocjena i prosudba nekog predmeta, postupka, stanja, djela..., na našim je prostorima još dio daleke i nedosegnute kulture življenja i komuniciranja.
Kritika je, kao i mnogo toga, dvosmjernoga, ako ne i multilateralnog djelovanja. Ona bi trebala upravljati, korigirati, pa i oblikovati pojedinačne i javne svijseti o nečemu, utjecati na "objekt" kritičkog opserviranja. Ona je nešto što se uči, trajno oblikuje, kultivira. Da, kritika treba kulturu, kulturu kao oplemenjeni ambijent življenja i komuniciranja. Znanja i kompetencije kritičara podjednako kao i recipijenata, određene društvene i moralne standarde...
Međutim, kod nas je u svim segmentima življenja premalo kulture, pa je ono što se misli, shvaća i doživljava pod pojmom kritika još nešto negativno, optužujuće, osuđujuće, diskvalificirajuće, napadajuće... I najobičniji test urađen na sintagme "kritizirati", "kritički opservirati", "kritički obraditi" pokazao bi kako je kritika najblaže rečeno negativan odnos, stav ili mišljenje prema nekome/nečemu ili o nekome/nečemu, dakle, kako pojam "kritika" ima isključivo negativnu konotaciju. Prevedeno na jezik svakidašnjice ona znači: napad, loše mišljenje o nečemu; a što se u žargonu čuje kao: srezivanje, razvaljivanje, rasturanje, uništavanje, sjebavanje i sl. I onda se, naravno, čovjek pita gdje mi to živimo, u kojemu svijetu, s kim, kojim jezikom govorimo, koja je to naša svijest?
To je, kao i mnogo toga, neponovljivo nasljeđe ovih prostora koji nikada nisu iživjeli dječje bolesti, intelektualno i moralno odrastanje, renesansu, reformaciju, prosvjetiteljstvo; koji još žive rustične oblike svoga srednjovjekovlja, recidive diktatura, okupacija, kolonizacija... Sve najgore što stoji na putu tribalistički, plemenski strukturiranim kolektivitetima da se uzdignu na dugom povijesnom putu do odgovornog individualizma, do građanske svijesti o pojedinačnosti svakog rođenja i svake smrti, pojedinačnosti svakog života, i iz toga obvezi pojedinačnosti svakog življenja u slobodi i istini, te odgovornosti prema njima!
A kako bi to i bilo moguće kad je do jučer onaj tko bi promišljao društvenu stvarnost, makar "samo" i u književnom djelu, bio kvalificiran kao "neprijatelj našeg socijalističkog samoupravnog društva i vlasti radničke klase". Isti modalitet, ali verbaliziran u drukčijoj jezičnoj paradigmi glasi "islamofob", "najveći negator bošnjačkog naroda", "srbomrzac", "izdajnik hrvatskog naroda", "Alijin Hrvat", "salonski ustaša", "anacionalna komunjara" itd. I da paradoks bude veći, sve su ove kvalifikacije zadnjih godina bile atribuirane uz samo jednog jedinog čovjeka. Ne pitajte kako je sve to moguće, jer nema racionalnih odgovora u posve iracionalnom ambijentu našeg življenja. I dok bi se ozbiljan čovjek išao preispitivati da čuje jednotipske (dis)kvalifikacije, ovako lako prezre međusobno zavađene paranoidne atribucije, tim prije što one atribuiraju samo jedno posve obično djelovanje u kulturološkoj i književnoj javnosti.
A ako nijedna od tih kvalifikacija nije moguća uz, primjerice, oštro kritičko opserviranje nekog književnog ili književno-povijesnog projekta unutar nedvosmisleno istog "nacionalnog korpusa", onda kritička zrelost našeg prostora dobaci do mržnje. Kad sam kritički opservirao "Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas" Mirka Marjanovića, tako da mu ukažem na materijalne propuste kao dio izrazite nekompetentnosti za leksikografski posao, čovjek me zajedno sa svojom suprugom prestao pozdravljati.
U istoj je ediciji, nažalost, svoj posao loše, katastrofalno loše uradio, znanstveno inače inkompetentni Rajko Glibo, toliko da me jedan ugledni autor zastupljen u toj publikaciji, iziritiran, pitao za njega: "A tko je taj medvjed?" Kad sam taj rad usputno kritički opservirao u samo nekoliko rečenica, zamjerajući autoru tek materijalne greške, taksativno ih pobrajajući, ne dirajući uopće u njegove književno-teorijske (in)kompetencije, optužio me u pet puta duljem tekstu za mrziteljstvo, a nudeći jedini argument koji ima u svoju korist da je on doktorirao za razliku od mene!?
Možda je neukusno vlastite primjere i iskustva uzimati i za ilustraciju, a kamoli za meritum, no ne sumnjam da su oni pars pro toto, paradigmatični i da se u njima manje-više može prepoznati mnoštvo onih koji su, osobito u zadnja dva desetljeća, djelatni na javnoj sceni.
Nije teško dokazati da je pala razina komunikacije u javnom životu, da je uvelike upitna moralna dimenzija opstajanja na javnoj sceni, da se inkompetentnost umnožila u svim segmentima javnog djelovanja, da su rat i nakon njega "prvobitna akumulacija kapitala" socijalno-tranzicijski milieu kontaminirali najvulgarnijim oblicima koruptivnosti i krimogenog djelovanja, te posvemašnje moralne i duhovne bijede. Kako onda vjerovati u moć kulture, bilo koje?! Življenja, stanovanja, higijene, ishrane, prometa..., a kamoli onih zahtjevnijih, socijalno kompleksnijih oblika, kamo spadaju kultura komunikacije ili - kultura kritike?!