Onaj koga interesuje, dobro zna ko je na ovim prošlim izborima pobijedio, ali se malo zna ko su gubitnici. Toliko tih političkih stranaka ima da i onaj ko je upućen u naša politička zbivanja za neke partije nikad nije čuo. Šta znači "Kongresna narodna stranka zaštite prava boraca i građana pravde i morala BiH"? Ovako dugačak naslov teško je i zapamtiti, a da se ne govori o zbrdolisanim pojmovima u samom naslovu. Pa ko je mogao zaokružiti tu stranku, osim tetaka i komšija, pa i od njih poneki?
Takmičile se za vlast 54 partije, što samo govori o zbrkanosti našeg političkog sistema, jer veći broj političkih subjekata ne znači i veću demokratiju. To samo otežava organizovanje izbora, ali nije u duhu vremena ograničavati pravo ljudima da se organizuju u grupe koje se zovu političke stranke, pa se nadmetati na izborima. Često to izgleda kao neka zafrkancija, pošto i članovi tih nekih strančica i sami ne vjeruju da mogu preći izborni prag od 3 procenta, koji je veoma nizak. Ozbiljno se razmišlja da se taj prag podigne na 5 procenata, ne bi li se na taj način eliminisale mnogobrojne strančice koje se samo petljaju u izbornom postupku oko nogu.
Čemu se nadaju ti ljudi koji prihvataju da budu na listi takvih stranaka? Da uđu u jedan od mnogih naših parlamenata? Ali to je iluzija, jer čak 23 partije nisu osvojile nijedan mandat na svim razinama vlasti. Možda se neko upisao u takvu stranku samo zato da bude sa svojom rajom, međutim, mnogo bi probitačnije bilo da se okupe u nekakvoj nevladinoj organizaciji. Ili im je ambicija da izađu iz anonimnosti. Kako bilo, previše je to skupa igračka.
Govori se o tome da je za dobar izborni rezultat potrebno da stranka ima prihvatljiv program. Po nekim analizama, najbolje predizborne programe imale su SDP i PDP. Pa kako su prošli, posebno ova druga stranka? Što znači da programi kod našeg svijeta ne igraju veliku ulogu, naprosto što ih ogromna većina birača ne čita, niti se time zanimaju. Uspjeh se najviše postiže nacionalnom retorikom, što opet nije odlučujuće, jer su moge stranke u RS bazirale svoj nastup na nacionalnom jedinstvu, pa opet im je rezultat više nego skroman, što pokazuju primjeri SDS-a i radikala.
Male stranke nemaju harizmatične vođe, što je jedan od važnih uslova dobrog rejtinga na izborima. Ali i to nije odlučujuće, jer su Mirnes Ajanović iz BOSS-a i Sejfudin Tokić iz SDU učinili sve da budu u fokusu javnosti, pa su propali. Naravno da čelni čovjek jedne partije izuzetno mnogo doprinosi uspjehu te stranke, kao što je slučaj kod Milorada Dodika i Harisa Silajdžića, ali opet je s druge strane, nepopularnost Zlatka Lagumdžije iz SDP-a, što je meni potpuno nerazumljivo, umnogome oštetila ovu partiju. Dakle, biti u javnosti, u medijima ne mora uvijek biti učinkovito. Dobar primjer je i Ibrahim Spahić, koji je bio sposoban da pokaže razne cirkuske vještine da bi skrenuo pažnju glasača na sebe i svoju partiju, Građansku demokratsku stranku BiH, ali je rezultat, blago rečeno, katastrofalan. Što znači da ni propaganda, ni mediji uvijek ne pomažu.
Jedino je jasno da male, minorne stranke ne mogu uspjeti, jer nemaju dovoljno novca, ako ga ikako imaju. Ne može se dobiti mandat u nekoj skupštini praznog džepa. To je tako i tome se ništa ne može odbiti, jer u demokratiji onaj koji ima novac ima velike šanse da pobijedi. Zapravo, bez para ne možeš osvojiti vlast, što znači da je i ona na tržištu, pa ko ima više love, ima mnogo više mogućnosti da zasjedne u vlast. A odakle pare onim strankama koje su u svojoj predizbornoj aktivnosti bile prisutne na svakom koraku, na svakom mjestu? Ne može se organizovati predizborni miting bez novca, nema džabe plakata, niko ne daje medijski prostor na lijepe oči. A odakle strankama novac? To je pitanje koje nije baš u stranačkim redovima popularno, ali bi to moralo biti potpuno dostupno javnosti.
Nije zabranjeno za izbore od bogatih privatnika uzimati novac, a mnogo češće i druge besplatne pogodnosti. I kad ta stranka dođe na vlast, potpuno je razumljivo da će tog privatnika lijepo pogledati i lijepo potapšati po ramenu. I ne samo to. A to je veoma važna simbioza naših istaknutih partija i naših dobrostojećih privatnika. To je i u svijetu, samo tamo je takva saradnja regulisana zakonom, a kod nas je pravilo da ko se snađe za lovu otvorene su mu mogućnosti da zasjedne na tron vlasti.
A male stranke, šta će bez para? Bolje bi bilo članovima tih malih stranaka da igraju domine.