Negdje s početka rata, u beogradskoj "Dugi" ili NIN-u, sasvim svejedno, pročitala sam tekst čijeg se ni naslova ni autora ne sjećam, ali se zorno sjećam ove rečenice: "Te večeri, dok sam sa svojim sinovima ležerno jela palačinke sa šljivovim pekmezom, dok je cijela soba mirisala na cimet i toplo mlijeko, a na televiziji se redale jezive slike ubijenih dječaka u sivomaslinastim uniformama na ulicama jednog grada naše zajedničke države, shvatila sam da je moja duša zauvijek izgubljena... "
Ovu rečenicu, evo, ja već dvadesetak godina, kao pretežak kofer, vučem kroz svoj život i sjetim je se svaki put kad gulim jabuku, grickam kikiriki, zalivam ljubičice, ćaskam sa prijateljicama..., dok na ekranu, i u mojoj dnevnoj sobi, ljudi umiru pred mojim očima. Prestali smo da saosjećamo, okrenuli dvogled naopačke, kako bi nam sve strašno, fizički, očima, pogledom bilo što dalje, daleko, gotovo daleko kao Japan..., a Japan je, s druge strane dvogledovog sočiva, tu, tik pred našim očima!
Utjeha od svega toga samo je - iluzija, a najsnažnija i najdostupnija iluzija su - film i pozorište! Umjetnost pozor-ište!
Slušala sam i gledala prije desetak dana, mogla bih reći svog druga, Sulejmana Kupusovića, kako bolno iskreno, na BH televiziji, zbori o situaciji u kulturi u društvu, u kojem smo i on i ja jednako agilni pojedinci.
Sulejmana Kupusovića sam, mada on to i ne zna, upoznala u Banjaluci januara 1983., kada je u Narodnom pozorištu Bosanske Krajine režirao mjuzikl "Kočoperitis izvjesne dame u pubertetu", Ljubice Ostojić, a već smo se znali u februaru 1984., na premijeri "Ministarke", kojom se Žiža Mažar svečano pozdravila sa svojom publikom pred odlazak u penziju. Pet, šest godina kasnije Sulejman Kupusović i ja smo se sreli i - rukovali.
Iskrenost i poražavajuća istinitost svega što je rekao na Televiziji toliko je tačna i ne mogu, a da se ne zamislim zašto mi to sve radimo sebi, u ovoj Bosni i Hercegovini? Pita se Kupusović zašto je Sarajevo (samo)proglašeni grad filma i najvećeg Filmskog festivala kad su sarajevska kina prazna... Pita se zašto njega, kojeg je priznalo pola svijeta, ne priznaje njegova čaršija..., zašto je teatar postao margina...
Sjetih se svoga Grada. I 10. marta, filmske premijere "Motela Nana" Predraga Velinovića. Tog sjajnog, malog, čistog, umjetničkog filma. "Motel Nana" je divna ljudska priča o običnim ljudima, surovim sudbinama, dramatičnim nepravdama današnjeg društva i njihovim velikim i iskrenim osjećajima. Ljubavima. Saga o Ljudima!
Tek kada se završi ova filmska iluzija i dugo nakon što se odvrti i posljednji filmski kadar, shvatite da je u ovoj priči riječ o ljubavi jedne Bošnjakinje i jednog Srbina i koliko njihova nacionalnost jedino nije bitna, ni za film, ni za gledaoca, iako živimo u vrijeme kada je nacionalnost ključ i sudbina. Čini mi se da je upravo u tome najveća vrijednost ovog filma i da mu se baš zato tako raduje i toliko ga voli publika, zato pobjeđuje na festivalima. "Motel Nana" je nevjerovatna i potpuno drugačija "naša", priča, fantastična umjetnička iluzija koja herojski brani suštinu naših izranjavanih života.
Imati glumce poput Dragana Mićanovića, Nikoline Jelisavac, Zijaha Sokolovića, imati Nikolu Pejakovića, koji je odavno prestao da bude glumac, jer Kolja je - genije, je nacionalni kapital!
Zoran Galić, naš Banjalučanin, predsjednik agencije "VizArt", producent "Motela Nana" za BiH, zahvaljujući svojim prijateljima i svojoj beskompromisnoj opredijeljenosti profesionalnog umjetnika, najzaslužniji je što je ovaj film značajniji od svega što će Bosni i Hercegovini donijeti Andželina Džoli, sa ili bez Breda Pita. Samo on i njegova porodica znaju koliko je bilo odricanja... Hvala Ti Zorane!
Eto i zato je važno da u banjalučkom pozorištu opet režira Sulejman Kupusović. Treba nam zajedničkih iluzija. Treba nam da bismo pokazali da je mnogo važnija čista umjetnost iskrenih umjetnika, koji ne lažu javnost i kolege, koji ne oblače ko bajagi tuđe majice, koji ne glume majmune. A imaju i brda novaca. Ne spavaju u Motelu Nana. Oni su visokobudžetni!
Jeste da nas je ušutkala i okovala ova totalna demokratija, ali, bogami, ne ide to tako ni u mnogo ozbiljnijim državama. Vidjeli smo kako je prošao jedan Galijano. Jesi modni genije, jeste "Dior" iza tebe, jeste da se drogiraš, piješ, ali ne možeš, sine, da vrijeđaš Jevreje i braniš Hitlera. Zbogom karijera.
Vidjeli smo i da je reper Fifti Cent jedva izvukao živu glavu, kad je tupan, na svom Tviter profilu ismijavao tragediju u Japanu.
Opet se sjetih onog svog kofera, palačinki, leševa, cunamija, srušenih gradova..., pa nešto mislim, navrh mi je jezika, da me čista umjetnost od same mene spasava.
Ali, da ne budem sebična, evo jedno zrno umjetnosti iz "Rasprave o pozorištu" Ljubomira Simovića da podijelim danas sa vama:
Šta će nam Pozorište kad smo bosi i goli?
Šta će nam glumci, kad nemamo soli?
Oni nam donose glasove bogova, pesme junaka, sjaj Zlatnog runa!
Nama treba gasa, treba brašna, pasulja i sapuna!
Oni govore Euripida i Šekspira!
Može li taj Šekspir da nam napuni stomak?
Šiju li se od tog Šekspira čakšire?
Piše li taj Šekspir propusnice?
Zvecka li taj Šekspir ko puna kasica?
Ne treba nam Šekspir, već kobasica!
Dok oni glume, mi ginemo!
Kisnemo pred vešalima! Kuvamo koprivu.
Cvilimo u stupici i stupi!
Nema nam spasa ni u mišjoj rupi!
Nema su potrebne bolničarke, a ne glumci!
Kuršumi nas stižu i u tvrđavama, u bunkerima, u zemunicama, pod šlemovima...
A oni, Gospode...
Oni kroz baražnu vatru lete u mehurima sapunice!