Srbi nemaju vremena da obraćaju pažnju na takve sitnice, ali u Pakistanu se digla velika galama oko jedne američke kongresne rezolucije za koju poznavaoci kažu da ionako nema većinu u Predstavničkom domu, a i da je nekim čudom dobije, svakako je neobavezujuća i Stejt department se na nju ne bi ni osvrnuo.
Rezolucija se zalaže za nezavisnost, odnosno pravo na samoopredeljenje i secesiju naroda zvanog Baludž, za koji Vikipedija kaže da je etnička grupa ili pleme koje je dobilo naziv po iranskom narodu koji je pre otprilike hiljadu godina naselio područje u zapadnom delu Pakistana. "Njujork tajms" kaže da je Baludžistan najveća pokrajina u Pakistanu, koju već sedam godina trese oružana secesionistička pobuna iako međunarodna javnost o tome malo zna, dok aktivisti ljudskih prava optužuju pakistansku vojsku za kršenje ljudskih prava.
Javnost u Pakistanu ne mari mnogo što rezolucija neće proći. Premijer je izjavio da je već i uključivanje u dnevni red "napad na suverenitet Pakistana". Početkom februara u američkom Kongresu je održano "javno slušanje" o Pakistanu, na kojem je svedočio i bivši oficir američke vojske koji je 2005. nacrtao geografsku kartu nezavisnog Baludžistana, koji bi se sastojao od delova Irana, Avganistana i Pakistana. Lokalni teoretičari zavere je smatraju dokazom da se Amerikanci spremaju da raskomadaju njihovu zemlju. Gnev javnosti nije umirilo saopštenje američke ambasade u Islamabadu da "SAD podržavaju teritorijalni integritet Pakistana" i da "ne podržavaju" nezavisnost Baludžistana.
Kakve veze sve ovo ima sa Srbijom osim što scenarij izaziva osećanje već viđenog? Postoji jedna opipljiva dodirna tačka, a to je ličnost kongresmena koji daje "zapaljive" (kako ih naziva "Njujork tajms") izjave pozivajući na secesiju najveće pakistanske provincije. Kongresmen je iz Republikanske stranke, dolazi iz Kalifornije, zove se Dejna Rorabaker i jesenas je u Srbiji dobio veliki publicitet, i izvesne simpatije, zalaganjem za podelu Kosova. Na njega se na RTS pozivao i Ivica Dačić, koji je prvi od vladajućih političara jesenas zagolicao maštu građana pričom o navodnim "planovima" naše vlasti da izdejstvuje zapadnu podršku za podelu Kosova.
Za one koji se ne sećaju gospodina, treba reći da je od početka bio vatreni simpatizer svih srpskih protivnika na Balkanu i da je američku intervenciju protiv Srba u Kongresu SAD zahtevao još 12. avgusta 1992. godine. Već tada je tvrdio da su Srbi počinili genocid u Bosni i Hercegovini, a u aprilu 1994. više se nije zadovoljavao zahtevom da budu bombardovani srpski položaji u Bosni već "vojna infrastruktura" na tlu Srbije. Posle je postao prvi kongresmen koji će tražiti da Amerika naoruža UČK, poredeći to sa francuskom podrškom američkoj revoluciji. Poznat je i po podršci torturi, a i po tome što koristi nesvakidašnje metode u političkim obračunima (zgranutoj publici koja je zažagorila kada je u Kongresu rekao da mučenje jednog nevinog nije "previsoka cena" ako će 50 sumnjivaca biti strpano u zatvor, dobacio je da bi voleo da "vaše porodice" stradaju od terorizma).
Kakav igrač. No ako ga čitalac potraži u analima Vikiliksa, otkriće da je moćni predsednik Potkomiteta za nadzor obaveštajnih službi u Spoljnopolitičkom odboru Donjeg doma Kongresa isti onaj kongresmen kojeg je predsednik Tadić, prilikom zvaničnog susreta u aprilu 2007. godine, zamolio da u Kongresu ne podrži rezoluciju podrške nezavisnosti Kosova. U depeši ambasadora Polta piše da je Tadić objasnio Rorabakeru da će mu biti potreban "rezervoar uticajnih ljudi u Americi koje će srpskom narodu moći da predstavi kao naklonjene Srbiji i njenim interesima", čime bi sebi stvorio prostor za nastavak strateškog partnerstva sa Amerikancima i posle "odluke o statusu Kosova". Rorabaker nije mogao da obeća da Kongres neće glasati za nezavisnost Kosova.
Eksplozija pakistanskog gneva, službenog i narodnog, iz ugla današnje Srbije deluje gotovo egzotično. Srpska štampa jesenas nije kako valja ni obavestila javnost da je Rorabakerova tobožnja podrška samoopredeljenju Srba na severu Kosova zapravo bila neprikrivena ponuda da Srbija razmeni teritorije sa Kosovom tako što bi Preševsku dolinu ustupila "nezavisnom susedu", priznajući usput i tu nezavisnost u zamenu za Mitrovicu. Kod nas su žestoke javne kritike bilo kojeg američkog poteza, svejedno da li Stejt departmenta ili "samo" Kongresa, danas gotovo nezamislive.
Neko će reći da je Pakistan nuklearna sila, što je tačno. Ali pogledajmo šta se sličnoga, takođe ovih dana i daleko od nas, dešava u Egiptu, gde tvrde da će još ove nedelje, 26. februara, na sud da izvedu građane Srbije, činovnike američkih nevladinih organizacija. Ti naši građani se, pametno, više uzdaju u američku zaštitu nego u pomoć naše države, jer bi pored njih na optuženičkoj klupi trebalo da se nađe i dvadesetak Amerikanaca, od kojih je jedan sin člana Obamine administracije. Ako se to desi, Amerikanci prete da će egipatskoj vojsci da uskrate pomoć u vrednosti od milijardu i po dolara. U ponedeljak je senator Džon Mekejn u Kairu izjavio: "Mi još ne pretimo. Za pretnje ima vremena".
Sličnost se sastoji u tome što je i u Egiptu sporna neka američka mapa na kojoj je zemlja podeljena u četiri oblasti što se u Kairu doživljava kao plan za komadanje države. No kako god se stvar završila, retorika koju koriste i vlast i opozicija hiljadama je milja udaljena od bilo čega što bi se kod nas moglo zamisliti i podseća na neko davno vreme kojeg se Srbi još i u snu plaše. Portparol Muslimanske braće, stranke koja posle najnovijih izbora ima većinu u egipatskom parlamentu, buni se protiv pritiska Vašingtona na egipatske sudske organe i kaže: "Da li bi Amerika dozvolila nekoj stranoj državi da se tako meša u njene poslove? Zašto bi onda Amerika od Egipta očekivala da prihvati takvo mešanje bez istrage ili suđenja?"
Iz beogradskog rakursa, ova smelost da se za sebe traži isto što Amerika podrazumeva na svom tlu, dirljivo je naivna. Podseća na vreme kada se u kotlu, u kojem se kuva poslovična žaba, temperatura u početku još neosetno povećavala...