Da je sve ovo što se već više od petnaest dugih godina zbiva oko Bosne i Hercegovine i sa njom, skandalozno, gledano iz bilo kojeg i bilo kakvog ugla, nema više nikakve sumnje.
Odavno je svima koji imaju imalo pameti i koji znaju nešto o načinima i praksi rješavanja državno-pravnih, političkih i historijskih pitanja, savršeno jasno da se ovdje od početka devedesetih godina sve radilo, i da se i sada radi, samo da se ništa ne bi uradilo.
Oni koji su sebi prisvojili pravo da rješavaju o tome da li neka država ili narod imaju pravo biti ili ne biti, da li neka civilizacija i kultura ima pravo da se realizira i pokaže svoje humane i univerzalne vrijednosti, osudili su napor generacija najboljih ljudi ovih prostora dug dva vijeka na propast, a sve to su radili u ime nekakve demokratije i napretka ljudskih prava i prava i slobode uopće.
Postupali su kao da ljudska prava stoje izvan i iznad historijskih zakona i slobode ljudi i naroda i kao da su nešto što sa neba silazi, posredstvom nekih naroda i ljudi među nas i određuje nam sudbinu i kao da viševjekovna borba za slobodu i samostalnost, te za viši stupanj pravde, nisu bili ujendo i borba za ljudska prava.
Oni su gledali i ponašali se prema ovom dijelu svijeta kao nekom kužnom prostoru koji bi mogao zagaditi okolinu i prenijeti svoju endemsku bolest balkanizma na ostatak Europe. Jednostavno su nas zatvorili kao u neku vrstu hermetički zatvorene konzerve i odatle nas jednog po jednog vade kako oni hoće i po svojim kriterijima presuđuju da li smo zreli i možemo li i imamo li pravo da živimo kao stanovnici europskog kontinenta.
Pri tome sasvim zaboravljaju da smo i mi bili subjekti ne samo svoje sopstvene nego u određenom i bitnom smislu i svjetske historije još od vremena podjele Rimskog carstva i kasnijih odlučujućih konfrontacija svjetova unutar kojih je nastalo i ono što se danas zove Zapadnom, a što je u vrijeme kada je ovdje cvjetala kultura bilo samo zaostala europska provincija.
Ta se provincija digla, što je sasvim normalno i pravo, ali pri tome ne treba zaboraviti kako i kojim načinima se ona digla. Digla se kako svi znamo putem porobljavanja mnogih naroda i uspostavljanjem kolonijalnih posjeda diljem svijeta.
Stoga je veliko pitanje ko je sposoban i spreman koga uvoditi u demokratiju ako ona nije sam sistem političkih odnosa i organizacije države, nego ako bi se ona stvarno ticala i ljudskih prava.
Ono što želim reći nije neka kritika zemalja koje su proglasile načelo da se "svi ljudi rađaju jednaki i po prirodi slobodni", a u praksi odmah isključile brojne ljude i narode (Indijance i sve narode u kolinijama) iz važenja i primjene tog principa, nego da upozorim da niko nema pravo da nas prosuđuje po bilo čemu drugome osim po tome kakvu je ko ulogu igrao na ovim prostorima u zadnja dva vijeka i još i dulje. U prosuđivanju zrelosti naroda za istinsku demokratiju, međutim, oni za nas imaju posebne kriterije.
U nomenklaturi tih kriterija ne postoji osnovni i najbitniji kriterij, a to je da smo mi ljudi koji su izvojevali svoju slobodu najmanje tri puta - protiv Osmanlija, protiv centralnih sila i Austrougarske u Prvom svjetskom ratu i protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu i time dokazali zrelost za slobodu i demokratiju i da nam ih niko ne mora i ne može donositi na tanjiru.
A nama se nameću kriteriji koji nisu za slobodne narode koji su svoju slobodu krvavo platili. Među njima je prvi onaj da moramo biti civilizacijski, kulturno i vjerski podobni i to prema prosudbi drugih. Drugi je, da smo spremni služiti onako kako nam se kaže i gdje nam se kaže (slati vojnike po svijetu).
Treći je, da smo spremni da se odreknemo svih historijskih, civilizacijskih, kulturnih, a ne samo ustavno-pravnih i političkih veza sa svijetom s kojim smo dvije stotine godina zajedno gradili historiju koja je bila onakva kakva je mogla da bude i kakvu su nam, uostalom, dopuštali upravo oni koji joj danas sude.
Naša vjerska, nacionalna i civilizacijsko-kulturna raznovrsnost koja je funkcionirala, unatoč značajnim negativnim intervencijama tog istog prosvećenog i demokratskog Zapada - treba se sjetiti Svete alijanse, Bečkog i Berlinskog kongresa, Versajskog mira ili sporazuma u Jalti i ostalih mjesta gdje je Europa odlučivala o nama, a što je postalo pomodna krilatica Zapada - multilateralizam po zapadnom, a ne svom originalnom historijskom receptu, umjesto da bude naša prednost, postala je za zapadno mišljenje o nama otežavajuća okolnost.
Za svakog ko zna misliti postaje jasno da su sve konstrukcije o demokratiji, slobodi i multilateralnosti samo prazne riječi, a da je na djelu proces voljne ili prisilne homogenizacije svijeta u kojem mi predstavljamo, a nalazimo se na nezgodnom mjestu u Europi, nedefiniranu i neizvjesnu tačku, jer imamo supstancijalne veze sa dijelovima svijeta (Rusija, islamski svijet) koji su strateški opasni po zapadnoeuropsku i atlantsku demokratiju i njenu navodnu oslobodilačku ulogu u svijetu.
Ovaj mehanizam mišljenja i djelovanja, a svaki stereotip se na kraju ponaša po mehaničkim, a ne po razumskim zakonima, koji u sebi svagda sadrže kontrapunktualne momente i obuhvataju protivrječne elemente u njihovom jedinstvu, vidljiv je u cijeloj našoj najnovijoj historiji koja se može još nazvati pad komunizma u Jugoslaviji, ili u historiji koju bi preciznije i bolje bilo nazvati rušenje Jugoslavije kao historijske tvorevine i autohtonog povjesnog modela povezivanja naroda civilizacija i kultura koji je bio izgrađen kroz dugu njihovu borbu za slobodu. Jednu prirodnu i historijski mnogostruko uvjetovanu integraciju smo morali srušiti da bismo započeli graditi jednu koja nam dolazi izvana i koja je prema nama sumnjičava.
U čemu je suština bosanske produžene tragedije, obučene u kostim komedije?
U Bosni i Hercegovini je izbio rat. Ostavimo sada po strani zbog čega je izbio i kako je izbio. Bilo kakav sada odgovor na to pitanje dobili, on će biti samo historiografski nalaz, bez ikakvih direktnih političkih ili pravnih posljedica. Rat je bio i ostao samo jedna činjenica, drastična, ali ipak i na kraju samo činjenica koja je ovaj prostor mnogo čime opteretila, a malo čega ga oslobodila. Nije bitan on nego odnos prema njemu i ono što se njime željelo postići. Međunarodna politika, koja je aktivno učestvovala i u stvari vodila procese koji su doveli do pada komunizma i to na takav način da on u rezultatu bude jednak raspadu Jugoslavije, znala je i morala je znati da će takvo vođenje procesa proizvesti rat.
U neku ruku ona ga je i stimulirala, ukoliko je on bio potreban da se sruši Jugoslavija. Kada je rat izbio, onda je ta međunarodna zajednica vodila računa najprije i prvenstveno o tome da ona diplomatski, politički, obavještajno i na kraju vojno uđe u taj prostor, a ne da zaustavi rat težinom svoje moći i sredstava koja su joj i tada stajala na raspolaganju i što je tada, s obzirom na međuanrodne odnose, a prije svega na stanje u kojem se nalazila Rusija, bilo relativno lako. Dakle, međunarodna politika, a to se odnosi prije svega na Veliku Britaniju kao po tradiciji najaktivniju europsku silu na ovim prostorima, zatim Francuska i Savezna Republika Njemačka, koje su diktirale svjetsku politiku prema ovom prostoru u to vrijeme, podržavale su u stvari rat smatrajući da će im to olakšati prodor u prostor i poslijeratno vladanje tim prostorom ma ko izađe kao pobjednik iz besmislenog i nepotrebnog i utoliko krvavijeg rata koji je na njemu nastao.
Upravo se to dogodilo. U krajnjem rezultatu, Srbija je oslala bez državnih zajednica u koje je unijela mnogo historijske, političke i moralne energije, ostala je i bez Kosova, ali i bez srpskih enklava na teritoriji Hrvatske. Hrvatska je u ovoj politici bila privilegirana i njoj je pružena efikasna pomoć da likvidira svoje tadašnje stvarne ili umišljenne neprijatelje, krajinske Srbe, ali je to ujedno i teška hipoteka na njenom budućem demokratskom razvoju.
Kao nacionalno, vjerski i kulturno-civlizacijski homogena i prozapadna, ona je dobila mnoge prednosti, kao što ih je dobila i Slovenija mnogo ranije, jer je ona bila neopterećena ratnom historijom. Crna Gora je raskidom sa Srbijom ušla u domen zemalja sposobnih za istinsku demokratizaciju i dobila određene privilegije. Najgore je prošla Bosna i Hercegovina.
U njoj, nažalost, na specifičan način rat još traje. U njoj još žive ratni programi i planovi koji čekaju na svoje konačno dovršenje i ispunjenje. U njoj je još prisutna strana vojna sila. Njom upravljaju strani povjerenici, a domaći političari se utrkuju u dokazivanju odanosti strancima citirajući mantre o europskim i sjevernoatlantskim integracijama, koje razumiju toliko koliko i đaci u mektebu razumiju Einsteinovu specijalnu teoriju relativiteta. U njoj nema pomaka ni u kojem smislu i ni u kojem smjeru.
Ona je još prazna kutija neispunjena odgovarajućim političkim, ustavnopranim, ekonomskim i kulturnim sadržajem koji bi odgovarao jednoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina oduvijek bila.
Svako ko želi, ili ne mora željeti, ali mora misliti da nenormalna stanja nikome ne odgovaraju, mora rješavati bosansko pitanje i to u skladu sa modernim načelima i normama ljudskog života, ali istoremeno mora znati da se taj posao započinje od razrješenja onog čvora koji je Bosnu i Hercegovinu zavezao i ne da joj da normalno živi i diše.
Taj čvor je rat koji nije dobio normalno razrješenje i završetak i koji bi na kraju krajeva trebao da dobije jedno mirno, iskustvima koja nam govore protiv svakog nasilja i uvjetovanja i sa dobrom voljom da se život nastavi ondje gdje je stao, trebao da dobije svoj kraj. Jedan besmislen i izlišan rat koji nije mogao riješiti ništa, a upravo zbog toga što je bio tako besmislen, on je bio i tako bezdušan, grub i žestok. Svu tu žestinu, nerazumijevanje i netrpeljivost moraju iz svojih glava izlučiti oni koji preuzimaju korake da konačno razriješe ovaj Gordijev čvor, koji se naziva daytonska Bosna i Hercegovina.
Damoklo će u našoj zemlji postati onaj koji skine hipoteku neprestanog stranog krivog i nekompetentnog miješanja u naše stvari. Istina je samo u tome da ipak i na kraju sve ovisi o nama. Težina odluka leži na našim ljudima ma kakvi oni bili. Težina situacije sastoji se pak u tome što mi znamo da oni nisu dorasli situaciji i da osim nastojanja da se održe na vlasti nemaju nikakve druge pozitivne i korisne ideje. Svi su oni ipak djeca onog istog rata koji je proizveo ovo što danas imamo i što više ne možemo terpjeti.
Da bi se izbjegle negativne konsekvencije tih činjenica, nužno je sve razgovore o budućnosti Bosne i Hercegovine otvoriti našoj javnosti u kojoj ima i mnogo kompetentnijih i mnogo boljih i povjerenja dostojnijih nego što su oni koji su oligarhijski povezani u stranke i vladajuće grupacije u kojima je disciplina i odsustvo sopstvenog mišljenja najbitnija kvalifikacija. Iluzija je da ljudi koji se sastaju po bosanskim livadama i drugdje predstavljaju našu javnost.
Oni imaju uvjetnu legitimaciju, ali je ta legitimacija veoma suspektna sa stajališta količine biračkog tijela kojeg zastupaju, osim u nekim slučajevima, ali je neposredno učešće javnosti daleko kompetentnije i sa mnogo većom i snažnijom legitimacijom nego što je to svaka izvedena legitimacija nastala na pet odsto ili 69 odsto ukupnog biračkog tijela, kako je to sada bio slučaj.