Dobro je narod držati u neznanju, u mraku, pa onda možeš s njim manipulisati koliko hoćeš. Zato nije stvar našeg siromaštva što više novca ne ulažemo u nauku, nego to pogoduje vladajućoj eliti da se ne razvija naučna misao, ni naučna istraživanja, pa su onda oni tumači cjelokupne znanosti. A ukoliko nam je potrebno primijeniti neka naučna dostignuća, lako je te licence kupiti na svjetskom tržištu. Frapantno je koliko je malena cifra koja se izdvaja za nauku. A nekada je sam "Energoinvest" bio rasadnik naučnog istraživanja, pa nije bez razloga bio među našim najvećim izvoznicima.
Ne znam da li postoji u Sarajevu institut za jezik, ali ako egzistira onda je utihnuo, ne čuje se od njega glasa. Stoga su lingvistiku preuzeli naši političari, koji su uglavnom pravnici, ekonomisti, ljekari, koji sve znaju o jeziku, posebno koliko je važno za nacionalnu samobitnost. A moderna lingvistika, za razliku od one iz 19. vijeka, smatra da nema podudarnosti između nacije i jezika. To reći današnjim političkim žrecima je kao da im vadiš zdrav zub. To je napad na temelj njihovog postojanja, jer to što jesu samo su zato što su nacionalni čistunci, pa shodno tome i jezički stručnjaci.
Kazati danas da je u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori međusobna jezička razlika minimalna, zanemarljiva, velika je jeres. I dalje se smatra da je jedan od glavnih stubova nacije jezik. Oduzeti privilegiju da je njihov jezik drugačiji od svih drugih, nacionalni borci smatraju da će se naći na suhu.
Nisam siguran da je prošla ona ratna euforija da se što više razlikujemo jedni od drugih, pa su se jezikoslovci u službi vladajuće stranke svim silama trudili da smišljaju nove nacionalno utemeljene riječi. Tako se rodilo pregršt smiješnih "tuđmanizama", tako se kod Bošnjaka uspostavio rječnik baziran na arhaično-mahalskom govoru.
Nisam do skoro znao da u ustavima Italije, Mađarske pa čak i velikih zemalja kao što je Njemačka, Engleska, SAD ne postoji odrednica kojim se u toj zemlji jezikom govori. Nema ni imenovanja zvaničnog jezika. A kod nas hoće da u Ustav uguraju sve što im padne na pamet, a što može da koristi njihovom očuvanju na vlasti. I kada naši političari pominju da u Švajcarskoj svaki narod ima svoj jezik i svoje nacionalne institucije, zaboravlja se da se u toj zemlji govori na četiri jezika, međusobno nerazumljiva, na njemačkom, francuskom, italijanskom i retroromanskom. A kod nas se svi veoma dobro razumiju. Nekoliko desetaka riječi koje odvaja jedan naš jezik od drugog mnogo je manje nego što se, recimo, u hrvatskom jeziku ne razumiju Međumurci i Dubrovčani.
I na toj matrici razlikovanja i nerazumijevanja čelnici našeg hrvatskog naroda traže svoj poseban nacionalni televizijski kanal. Veoma je jasno da to nije očuvanje hrvatskog jezika i hrvatske nacionalne posebnosti, nego se tu radi o očuvanju hrvatskih političkih stranaka, da na svom ekskluzivnom kanalu mogu gospodariti nad svojim narodom. Njihov argument da ako postoji srpski javni servis u Banjaluci, zašto onda i Hrvati ne bi imali svoj, izgleda da ima logike. Ali je tu novo pitanje: zašto na TV RS na odjavnim špicama većine emisija ne vidimo nijedno ime koje nije srpsko? Da li je taj javni servis okrenut samo jednom narodu, da li te emisije pripravljaju samo pripadnici jednog naroda? I dok se u svijetu miješaju jezici, sa očiglednom ekspanzijom engleskog jezika, dotle se mi zatvaramo u svoje jezičke i nacionalne torove.
Tu odijeljenost od drugih osim jezika u mnogome ima ulogu i religija. Uprkos očitovanju naše tri religije o međusobnom suživotu na ovom prostoru, uprkos proklamovanom principu odvojenosti crkve od države, vjerski službenici često čine suprotna djela. Šta znači da Republika Srpska ima svoju krsnu slavu? Stanovnici tog entiteta, a koji su muslimani, katolici, ateisti i agnostici kao da ne žive u svojoj državi? Kako to da novu zgradu Vlade osveštava pravoslavni sveštenik? Je li to put kojim će Milorad Dodik ući u sekularnu Evropu? I dok u Rimu studenti protestuju i ne dozvoljavaju da papa dođe na njihov univerzitet, dotle kod nas religijski čimbenici sve više zauzimaju svjetovna mjesta.
Bez dijaloga između svjetovnih vlasti, vjerskih velikodostojnika i naučnika nema u punom smislu sagledavanja bilo kakvog problema. Ali mi nemamo naučnike, zapravo ti mislioci nemaju šanse da se iskažu.