Novi visoki predstavnik Europske unije u Bosni i Hercegovini Miroslav Lajčak veoma je brzo pokazao da ima namjeru da nešto učini i da pokrene neke procese u ovoj zemlji. Ova zemlja je odista uspavana u nepokretnosti i paralizi cjelokupnog njenog državnog, socijalnog, ekonomskog, političkog i, što je najgore, i duhovnog života.
Osim toga, ona već dvanaest godina čeka da se nešto bitno, nešto što će pokrenuti sam život, dogodi. Nadam se da je Lajčak dovoljno obrazovan da zna kako je još Aristoteles, tvorac zapadne civilizacije i kulture, utvrdio kako je svijet inertan i da je nužan onaj pokretač koji se sam ne kreće, ali i da impuls što ga taj pokretač da toku stvari implicira i konačni cilj ili svrhu, finalitet ukupnog toka zbivanja. Kod nas tog impulsa nije bilo, mada je naš život bio ratom, a i Daytonskim sporazumom i njegovim glupim i neodrživim rješenjima koja su se odnosila na našu budućnost, umrtvljen i bio mu je nužno potreban neki pokretač. Kod nas, za dugih jedanaest godina, nažalost ničega sličnog nije bilo. Samo prazne riječi, fraze i obmane i tek poneka palijativna i nepotpuna mjera, od kojih je najznačajniji bio Westendorphov zakon o vraćanju stambenih odnosa na status quo ante, tj. kakav je bio 1991. godine.
Ova mjera je otvorila vrata promjenama stanja koja su bila posljedica nasilja i ukazala na put kojim bi međunarodna zajednica trebalo da ide u vraćanju mira, normalnog života i povjerenja i među nama i svih nas u budućnost. Trebalo je, naime, u jednom nizu sličnih mjera sve bitne odnose u ekonomiji, vlasničkim pravima, kulturnim i duhovnim i socijalnim pravima i političkim odnosima vraćati na stanje mira, ako je smisao Daytonskog sporazuma uopće bio da donese trajniji mir. Znalo se da rat u Bosni i Hercegovini nije nastao zbog unutrašnjih odnosa, nego da je unesen izvana i da je nastao zbog zadovoljavanja interesa tada već dviju stranih država.
Srbija je htjela da zadrži Bosnu i Hercegovinu kao dio državne tvorevine koju je dizajnirao Slobodan Milošević. Što se tiče bosanskih Srba oni su bili instrument njegove politike i zaratili su zbog toga što su htjeli najveći dio građana Bosne i Hercegovine, upotrebom vojne sile, ubijanjem i progonima svih vrsta, da prisile da ostanu u zajedničkoj državi sa Miloševićevom Srbijom. To, naravno, u tom momentu i nakon svega što je Milošević učinio i Srbima i drugim narodima i zemljama u Jugoslaviji, nije imalo smisla i nije bilo moguće. Zbog te iluzije pala je silna krv nevinih ljudi.
Jedna neprihvatljiva ideja, prisiljavanje ljudi da postupaju prema interesima strane sile, još neprihvatljiviji metodi ostvarenja te ideje - nasilje, u rasponu od ubojstava, paljevina, pljački i progona do genocida, proizvela je bitno poremećeno i to u svakom smislu stanje stvari u našoj zemlji. Stoga je osnovna strategija međunarodne zajednice morala biti vraćanje stvari na stanje quo ante, uz logične korekcije onoga što je na svim stranama nastalo kao proizvod rata i nelegalnih postupaka bilo s čije strane.
Međutim, kad je stambena reforma pokazala uspjeh i ukazala na put, OHR i Europska unija, odnosno onaj neodređeni i neodredljivi subjekt koji se naziva međunarodna zajenica, a koji je zapravo jedna himera koja skriva prave gospodare stvari koji žele odlučivati o nama, a ne žele da se zna ko su i u ime čega čine ono što čine, pobojali su se da bi moglo doći do brzog sređivanja stanja u našoj zemlji. Od nastavka reformi u smislu vraćanja u zemlji jednakih prava i mogućnosti svim građanima, nije ostalo ništa. Program reformi vezan je za jednu upitnu mogućnost, tj. za pretpostavku da je nama dobro i da mi želimo da budemo dio Europske unije.
U ovom momentu je i to apstrakcija zbog koje izostaju stvarne demokratske promjene u zemlji. Ispunjavanje tuđih uvjeta umjesto urgentnih potreba života njenih stanovnika dovodi našu zemlju u poziciju da njome vladaju demagozi i podguzne muhe stranih upravljača svih vrsta.
Nastalo je stanje paralize i prenemaganja i nadmudrivanje lokalnih vlasti i međunarodnih faktora, koje je trajalo, uz određene demagoške postupke i izjave nekih funkcionera Europske unije, sve do ovih dana. Izgubljeno je jedanaest godina, a da se, osim praznih priča i nerealnih prijedloga, nije ništa pojavilo u političkoj ili bilo kojoj drugoj sferi našeg života, jedina izvjesnost je bila prelijevanje iz šupljeg u prazno. Za to je apsolutno kriva međunarodna zajednica i glavni protagonisti njene politike, a to su Velika Britanija, Francuska i Njemačka.
Lajčakove reforme u ovom momentu odnose se na otvaranje paraliziranih institucija, ali nikako i na unošenje novih ideja i ocrtavanje pravaca izlaska iz krize. Izgleda da se ovdje radi o taktičkom potezu koji bi prokrčio put Lajčakovom nastojanju da promovira svoj prijedlog reforme policije i ništa više. Kad bi Lajčak odista želio da traži put izlaza iz krize našeg društva, tada bi sjeo i ozbiljno porazgovarao s onim ljudima koji uživaju najveće povjerenje naše javnosti, a ne bi se služio i povinovao mišljenjima onih ljudi čija se pupčana vrpca nalazi na jaslama nekih zemalja.
Mi ipak nismo ludi, a iskustvo nam govori da svako nasilje vodi samo ka dubljim komplikacijama stanja stvari. Ako neko misli da će riječima koje nisu prihvatljive čak ni u uličnom komuniciranju (treba poslušati šta i kako o ljudima kao osobama, koje su dobile glasove stotina hiljada građana ove zemlje, govore novinari emisije `Ponedjeljkom u osam` na Federalnoj televiziji pa shvatiti kako je nisko pala politika koja se natura, a ne prihvata), pospješiti zbivanja i usmjeriti ih u pravcu traženja demokratskih solucija, teško se vara. Izlaz za ovu zemlju je jedino u razgovorima, ma kako oni bili teški.
Da su takvi započeti još prije nastanka rata, do rata vjerovatno ne bi ni došlo. Da su vođeni s tom idejom da sporazum bude izraz naše volje i interesa, a ne o praznim i suludim idejama tvoraca raznih rješenja, ne bi pregovori trajali tri i pol godine i ne bi završili s najvećom diplomatskom komedijom, zapravo tragikomedijom koja se zove Dayton. Da se ozbiljno razgovaralo i pokušalo utvrditi šta je odista bitno za svakog od nas i za zemlju u cjelini, čiji je historijski i državnopravni integritet nesporan, ne bi naša agonija trajala jedanaest godina, koliko je prošlo od Daytona do danas.