"Druže Tito, samo piši, radit ćemo i po kiši... Ako piše i Jovanka, radit ćemo bez prestanka!"
To smo pjevali 1970. na radnim akcijama u Beogradu, gdje je trebalo oplijeviti Adu Ciganliju i unijeti teške tepihe u hotel "Jugoslavija", koji se upravo otvarao kao gostinjac savezne administracije u obližnjoj Palati Federacije, odnosno zgradi Saveznog izvršnog vijeća na Novom Beogradu. Radne akcije, dakle, više nisu bile ono što su trebale biti - udarnički dobrovoljni rad za izgradnju infrastrukture i socijalističke teške industrije. Stvar se već bila pomalo razvodnila. A i ikonografija pregalačkog komunizma - točno se sjećam da smo drugu kiticu pjevali kao čistu zajebanciju. Pa to je bilo doba crnog vala na filmu, dok se snimao anarhistički film "Mlad i zdrav kao ruža" Jovana Jovanovića, a u beogradskom teatru igrala se "Kosa" i cure na stejdžu pokazivale su gole sise. U toj klimi nije bilo lako izgrađivati ortodoksni socijalizam…
S promjenom komunističkog formata i drugarica Jovanka izgubila je svoju prvotnu funkciju.
Ona je kadrovirana kao žena predsjednika FNRJ u trenutku kad je drug Tito "izašao iz ormara" i od kominternovskog revolucionara, genseka KPJ, postao Zapadu prihvatljiv lider male, odvažne zemlje što će se suprotstaviti moskovskom diktatu druga Staljina. Majorka Jovanka Budisavljević nastupila je na funkciju u ložnici vrhovnog zapovjednika u januaru 1953. U martu, drug Tito je otplovio na brodu "Galeb" u London, gdje su ga na Embankmentu dočekali Sir Winston Churchill i vojvoda od Edinburgha. Josif Visarionovič izdahnuo je u dači u Kuncevu nepuna dva mjeseca kasnije, pa je drug Tito mogao nesmetano potpisati Balkanski pakt i time, zapravo, ući u NATO. S novom, mladom ženom zatim je reprezentirao u Ateni - na Propilejima fotografirali su se u gali grčki kralj, kraljica, Tito i Jovanka, dečki u bijelim feldmaršalskim odorama, cure u bijelim plisiranim haljinama od tila. Jovanka je imala senzacionalno poprsje i uzak struk, bila je rasna, dinarska crnka čiji su lik mogli slobodno štampati na dinarskim novčanicima, s uobičajenim parafernalijama žitnih klasova i srpom, da se nadopunjuje s likom udarnika Alije Sirotanovića na krupnijim novčanicama. Augustinčić je u Bijelu vilu na Brijunima upravo postavio svoj "Brijunski akt", prototip te putene ženstvenosti što je tada izronila iz pjene na Kupelweiserovu otočju. No, za romansu s diktatorom, koji je upravo navršio šezdeset i jednu godinu, bilo je prekasno.
"Opazio sam je u rezidenciji u Užičkoj", pričao mi je davno Augustinčić, "Tito i ja ulazili smo u neku prostoriju kad se u isto vrijeme pojavila neka djevojka i Tito ju je uljudno propustio naprijed. Ona je oklijevala: 'Ne, druže maršale, samo poslije vas!' 'A, ne, ne, izvolite Vi prvi, molim vas!' Kad se ženio, rekao mi je: 'Nisi imao pojma, je l'da?' Ja rekoh: 'Naravno da jesam'. 'Pa kako?' 'Lijepo. Ne bi ti nju prvu onda propustio da je nisi j…'"
Augustinčić je Titu bio najbliži. U njegov atelje u Zagrebu bio se sakrio 1948. kada je primio Staljinovo pismo, na lokaciju koju je znao još samo Ivan - Stevo Krajačić, zadužen za osiguranje… To je izvorna Titova trojka, koja nije imala puno veze s Partijom, Kominternom i NKVD-om. Stevo je Titu prešao iz ruske vojne obavještajne, GRU, koja se nije pokazala učinkovitom na Balkanu. On je imao kod Tita ključnu funkciju - pazio je na Bakarića, kao nominalnog šefa partije u Hrvatskoj, a i na Rankovića, kao svog pretpostavljenog u Udbi. Osim toga, drug Stevo je "proverio" i drugaricu Jovanku pa je preporučio za higijeničarku u maršalskom glavnom stanu. Bila je najprikladnija jedna Srpkinja iz Hrvatske - drug Marko oženio se drugaricom Savkom, Slovenkom. Pazilo se na nacionalni ključ. No, kad je učvrstio vlast, drug Tito je malo izgubio svoj eros, jer je kemija očuvanja vlasti adrenalinski sasvim drugo stanje nego zanos uspinjanja na vlast i na razne drugarice koje se tu nađu u odgovarajućem trenutku. Nije on bio nimalo sentimentalan i ne bi se reklo da je baš jako patio za drugaricom Davorijankom - Zdenkom Paunović, lijepom plavušom s kojom je živio od 1941. do 1946. kad je umrla od sušice u 25. godini života. Cijeli rat prošli su skupa i ona se nalazi na svakoj njegovoj skupnoj fotografiji iz rata, a kad je umrla, dao je da je pokopšaju u vrtu dedinjske vile gdje danas i sam leži u bijeloj tombi u oranžeriji predsjedničke rezidencije.
Kad se u Beogradu poslije šestoaprilskog rata spetljao sa Zdenkom, Tito je otkačio Slovenku židovskog podrijetla, Hertu Haas, s kojom je imao sina Mišu. Kad je otišla Zdenka, pribavili su mu Jovanku. Glavna njena zadaća bila je da reprezentira. To je i radila, u granicama svojih skromnih mogućnosti. Kako je sa sedamnaest godina otišla u partizane iz svoga ličkog sela, nije bila naročito obrazovana. Kod Drvara junački se držala i evakuirala ranjenike pod vatrom. Tu je prvi put vidjela Tita. Njihovo vjenčanje bit će državna stvar, jer su kao kumovi istupili drug Marko, Ranković kao organizacioni sekretar KPJ i šef Udbe, te general Ivan Gošnjak, načelnik Generalštaba JNA. Stvar je obavljena u tajnosti, jer Partija još nije bila navikla da djeluje izvan ilegalnosti.
I sad, Fast Forward, skoro dvadeset i pet godina kasnije... Tito je onemoćao, dvorska kamarila pomalo preuzima vlast. Postoje dvije struje. Jednu vodi Stane Dolanc, šef policije, drugu Nikola Ljubičić, šef vojske, ljudi koji su zamijenili Jovankine vjenčane kumove. Oni će je i razvesti.
Ženskim instinktom shvatila je da dvor pomalo davi vladara, ubija ga protokolom i truje lažima. Na svoj nevješt način pokušala se suprotstaviti nosiocima vlasti i sačuvati svog mrzovoljnog partnera s kojim, znala je, gubi jedinu zaštitu. No, intriganti su bili brži. Stane Dolanc otišao je 1977. u London i predstavio se britanskoj diplomaciji kao mogući nasljednik Tita, koji je sam ondje dobio patento patent 1953. godine. Ali, Dolanc je dobio košaricu (o tome je vrlo značajan članak objavio mladi povjesničar William Klinger). Prvo, ustanovili su da on nije taj kalibar (T.T. 7,62) nego neki puno manji, i drugo, zaključili su da im novi Tito nije ni potreban. Čim se pokazalo da kombinacija ne igra, Ljubičić ga je odradio preko vojne službe - pustili su njegov dossier iz kojega se vidjelo da je za vrijeme rata, u Grazu gdje je pohađao školu do 1944, bio član Hitler Jugenda. Zatim je trebalo ukloniti i Jovanku, kao posljednju smetnju u Titovoj okolini - ostarjelom, bolesno sumnjičavom maršalu napakirali su priču o tome da ona nešto šuruje s Indirom Gandi i s nekakvim srpskim generalima smišlja vojni udar. Tito je stvar prepustio partijskom vrhu, koji je održao nekoliko sjednica na kojima su se svi izmotavali i pravili ludi te naposlijetku zaključili da ona "predstavlja opasnost za njegovo zdravlje" pa preporučili rastavu. Uklonjena je i više ga nije vidjela do njegove smrti - došla se pokloniti na odar sa državnicima koji su doputovali na sprovod. Ostala je zatim i dalje zarobljenica vojne "bezbednosti" koja je uskoro lansirala na vlast Slobodana Miloševića. Tek kad je Sloba isporučen u Haag, ministar unutrašnjih poslova u demokratskoj vladi Borisa Tadića vratio joj je pasoš i građanski status u metropoli kojom su vladale - a vladaju i danas - agenture tajnih službi koje su upropastile Srbiju i dovele je u sadašnje nezavidno stanje. Narod ih naziva "udbaši", iako su Udba i njene pravne sljednice manja i manje važna sastavnica te kabale.