Uobičajeno je da se pred izbore objavljuju razne ankete u kojima se prognozira ishod glasanja.
Koliko su one tačne i objektivne, duga je priča. A ovih dana u tim anketama te babe proročice kazuju da će, između ostalog, najviše glasova među Bošnjacima dobiti Haris Silajdžić. A taj čovjek je od prvih višestranačkih izbora neprestano bio u vlasti, pa je logično da je on najviše odgovoran za situaciju u kojoj se naša zemlja nalazi. Bio je u ratnom periodu predsjednik Vlade, zatim ministar inostranih poslova, a najviše vremena proveo je u Predsjedništvu države. Ništa on nije učinio da bi ova zemlja koračala naprijed, samo se bavio visokom politikom, branio bošnjačke nacionalne interese.
Tako je on to dobro činio da se taj njegov bošnjački narod nalazi na rubu egzistencije, mnogi njegovi sunarodnici izbačeni su s posla, a dosta su dugački redovi Bošnjaka pred kontejnerima i pred narodnim kuhinjama. Nije Silajdžića
nimalo briga za standard svojih Bošnjaka, on samo priča o integritetu ovog naroda, a što su u provinciji djeca ostala bez škola, stariji polupismeni, za te probleme on nikada nije imao naklonosti. Važno je Silajdžiću bilo da putuje po arapskim zemljama, da s tamošnjim muslimanima vodi bratske razgovore. Kao profesionalni hodžica Silajdžić potpomaže gradnju džamije, ali za veći stepen obrazovanja muslimana nimalo ne haje. Njemu odgovaraju polupismeni, koji će ga birati, a njima hodža koji će ih voditi u džamiju.
Zato nimalo ne vjerujem Harisu Silajdžiću da se bori za dostojanstvo svog naroda, jer tokom svoje karijere nije pokazao da mu je imalo stalo da njegov narod bude egzistencijalno osiguran, da privreda živne, da Bošnjaci dobiju adekvatno obrazovanje. Jedina njegova ambicija jeste da se održi na čelu političkog odlučivanja i da dalje drži vatrene govore protiv Srba, tih neprijatelja bošnjačkog naroda.
Političari iz Republike Srpske veoma su glasni u odbrani nacionalnih prava. Po tome koliko su oni žučni, moglo bi se pomisliti da toj naciji samo cvjetaju ruže. A ne znam da su ti ljudi daleko odmakli od ostalog dijela BiH, jer i u tom entitetu i te kako ima ljudi koji štrajkuju, koji su izbačeni s posla na ulicu, koji mjesecima nisu primili plate. Pa borba za svoj nacionalni integritet znači i borbu za dostojanstven život, a mnogima upravo dostojanstva nedostaje. Nije nacionalni ponos samo raspolagati parolama, nego živjeti u pravednom društvu, a ne bi se baš reklo za RS da je u cjelini pravedno društvo.
Ali ono što me posebno iritira kod političara iz RS, bilo na vlasti ili onih u opoziciji, ogleda se u tome da dijele Srbe na dobre i loše. Ako je neko pripadnik ovog roda, pa da je najgori, moraš ga priznati kao svoga. Međutim, Srbi u Federaciji BiH kao da uopšte ne pripadaju tom narodu, jer entitetske glavonje neće ni da čuju za njih. Ako su Srbi u Federaciji neravnopravni sa drugima, pošto su svedeni na manjinu, a zanemarujuće je njihovo prisustvo u vlasti, onda bi trebalo da im se bratski pomogne iz RS. Ne, oni se smatraju možda najgorim neprijateljima, jer su pristali da budu pod tuđom vlasti. Kao da je mnogo bolje nekim Srbima u RS samo zato što im naređuju oni iz njihovog roda! Pravim Srbima su neprijatelji Srbi koji imaju neki drugi svjetonazor, pa tako ispada da je ideološka razlika veća od nacionalne pripadnosti. Srbin, a član SDP-a veći je neprijatelj od bilo koga.
Niko mi ne može da objasni zašto političari u Republici Srpskoj ne mogu da smisle Srpsko građansko vijeće. Zašto u tolikoj mjeri ne podnose Mirka Pejanovića? Samo zato što se u ratu nije s puškom u ruci borio protiv Alije Izetbegovića? A neće da znaju da je ovaj čovjek tokom rata više spasio i pomogao Srba nego je bilo ko to u RS učinio. Pa ispada da se bučni vojovnici za srpska prava u RS samo lažni borci, jer jedan dio svog naroda ne mogu da smisle samo zato što su prihvatili drugu ideologiju. Znači, to nisu borci za nacionalna prava, nego za svoje ideološko čistunstvo.
I kod naših hrvatskih rukovodilaca jasno je da se ne bore za svoj narod, nego za svoju poziciju u tom narodu. Ako se Božo Ljubić zalaže za ustavne promjene, to je stoga da bar "jedna federalna jedinica bude s hrvatskom većinom". Kako bi Božo Ljubić imao teritoriju na kojoj će vladati. Da ga je briga za hrvatski narod, valjda bi bio aktivan u borbi protiv korupcije i mita, a ne da je u Hercegovini potkupljivanje uobičajena pojava.
Narodi su naši prevareni, misle da se istaknuti borci za nacionalna prava bore za njih. Političari se bore za dobre i poslušne pripadnike svog naroda kako bi i dalje vojevali za sebe. Za one koji misle svojom glavom, koji su drugačijeg ideološkog opredijeljenja - to su unutrašnji narodni neprijatelji.