Da li se iza pojma "federalizacija BiH" krije težnja za konačnom integracijom ili težnja za konačnom dezintegracijom ove zemlje? Sa jedne strane, predlagač najnovije inicijative za "federalizaciju", SNSD, tvrdi da su principi koje predlažu "jedini način demokratskog opstanka BiH i najbolja ponuda za BiH, a sve ostalo može biti internacionalna diktatura ili bankrot BiH".
Pitanje je, naravno, da li vjerodostojnosti ovakvih `najboljih ponuda` mogu doprinijeti povremene SNSD-ove prijetnje jednostranim `otcjepljenjem RS`, u slučaju da njihovi prijedlozi za ustavnim preuređenjem BiH ne budu prihvaćeni od stranaka `sa druge strane`. No, neovisno o tome, u SDA spremno odbacuju ovaj prijedlog kao `put u trajnu dezintegraciju BiH`, dok ga Stranka za BiH `doživljava kao ovjeru etničke podjele i etničkih projekata započetih prije 15 godina`.
I SDA i SBiH pri tome kažu da imaju potpuno suprotnu viziju, i da se zalažu za `regionalizaciju BiH`, sa autonomnim regijama `utvrđenim po ekonomskim, komunikacionim i drugim principima, i svim onim što pojedine krajeve BiH čini specifičnim`. Stranke iz RS, opet, jednoglasno poručuju da se iza `regionalizacije` o kojoj govore SBiH i SDA zapravo krije pokušaj uvođenja `unitarne BiH`, a za to im argumente povremeno daju i pojedinci iz redova ove dvije stranke, ističući kao svoj strateški cilj jednostrano `ukidanje RS`. I tako ukrug - svako optužuje one `sa druge strane` da iza prijedloga koje iznose zapravo skrivaju sasvim suprotne političke ciljeve od proklamovanih.
Pri tome, u sjećanju polako blijedi činjenica da su se još prije samo godinu dana SNSD i SDA nalazili sa iste strane, složno braneći `aprilski paket` ustavnih amandmana od napada koji su dolazili od Stranke za BiH, te da su se SBiH i SDA tom prilikom međusobno svim silama optuživali `za izdaju zemlje`. Da paradoks bude potpun, u međuvremenu svi zajedno bivaju optuživani od strane predstavnika međunarodne zajednice da `bježe od odgovornosti` i da `nisu sposobni da proizvedu bilo kakvu alternativu aprilskom paketu`, iako je još prije glasanja protiv `aprilskog paketa` parlamentu BiH podneseno nekoliko stranačkih i nezavisnih nacrta novog ustava, o kojima sve do danas svi zajedno - složno šute!?
Kao vrhunac, tokom čitave godine koja nas dijeli od aprilskog glasanja, strani `posrednici` uporno i neprekidno vrše pritisak da se svi vrate godinu unazad i na pregovarački sto ponovo stave već odbačeni i praktično pokopani `aprilski paket`, kojim bi se trajno cementirala entitetska podjela i ojačali mehanizmi za blokadu državnih institucija, i to upravo pod parolom da se jedino time može načiniti onaj `neophodni korak naprijed` u pravcu integracije zemlje!? Na koncu, porast tenzija uzrokovan sve većim uzajamnim optuživanjem i sve bezobzirnijim stranim pritiscima potpuno zamagljuje činjenicu da se sa obje `strane` praktično svi javno zalažu za ustavno uređenje koje podrazumijeva uspostavljanje teritorijalnih autonomija!?
Da li je Bosna i Hercegovina zaista toliko `specifična`, da na njenom tlu ključni pravni i politički pojmovi poprimaju skoro dijametralno suprotna značenja u odnosu na ona koja imaju u ostatku Evrope, te tako u BiH `federalizacija` podrazumijeva `disoluciju`, `regionalizacija` se tumači kao `unitarizacija`, iza `reforme` se zapravo krije `cementiranje` postojećeg poretka, a `autonomija` se shvata čas kao ukidanje, čas kao proglašavanje, prava na `samoopredjeljenje do otcjepljenja`?! Nažalost, u BiH je u proteklom periodu i sama Evropa napustila većinu svojih temeljnih principa i vrijednosti, te su je lokalni političari uglavnom samo slijedili u `fleksibilnoj` primjeni pravnih i političkih pojmova.
Međutim, da bi - polazeći od vlastitih strateških interesa - BiH postala punopravni dio te iste Evrope, mora se sama okrenuti tim principima i vrijednostima, bez obzira na to kako se prema njima odnose prisutni međunarodni `posrednici`. Da bi Bosna i Hercegovina izašla iz sadašnjeg bezizlaza i napravila istinski korak naprijed, neophodno je da domaći politički akteri prevaziđu i hronični manjak povjerenja kada su u pitanju izrečene namjere `drugih` i višak samopouzdanja kada su u pitanju vlastite sposobnosti za manipulaciju pojmovima i ljudima, te da zauvijek odbace i napuste utopijske ideje `otcjepljenju` ili `ukidanju`, iz kojih su do sada nastojali da jednostrano crpe svoj politički legitimitet.
Kao i političari u ostalim zemljama Evrope, oni taj legitimitet treba da crpe iz sposobnosti da predlože i ostvare realne i opšteprihvatljive vizije ustavnog uređenja vlastitog društva kao jedinstvene cjeline, u kojem će svi građani imati jednaka prava, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost. Tek tada, sadašnje retoričko prizivanje `federalizacije` i `regionalizacije` može da preraste u konstruktivan dijalog o stepenu autonomije - neovisno o modalitetima razgraničenja jedinica - koji je potreban da bi se istinski zaštitili zasebni etnički, kulturni i vjerski identiteti svih građana, bez obzira na to u kojem dijelu zemlje žive.