Uprkos diplomatskom sukobu zbog otkazivanja učešća Irana u posljednji čas, mirovna konferencija "Ženeva II", na kojoj će pregovarati Vlada Bašara al Asada i predstavnici sirijske opozicije, počela je juče, i to uz podršku NATO-a i Rusije. Međutim, proces se na samom početku suočava sa krajnje obeshrabrujućim izazovima.
Kakvi su izgledi da Bašar al Asad pregovara o svom odlasku, uzevši u obzir njegovu poboljšanu poziciju na terenu, posebno kada je riječ o vojnoj premoći? I do koje mjere sirijska opozicija, koja je prilično podijeljena, može jedinstveno da djeluje ako se u Siriji bore jedni protiv drugih?
Još od samog početka sirijskog građanskog rata veliki broj analitičara i posmatrača je upoređivao Siriju i BiH. Čak i konferencija "Ženeva II" na neki način podsjeća na napore da se riješi konflikt na Balkanu prije 20 godina.
I koje su lekcije koje su naučene tada? Ako i postoji jedna lekcija koju bi trebalo primjenjivati kod sukobljenih strana u Ženevi, onda je to da su neophodne umjerenost i skromnost. I dok je međunarodna zajednica odlučna da riješi konflikt, neophodno je imati na umu da građanski rat, sam po sebi, odbacuje bilo kakvu mogućnost vanjske intervencije. Ovo ima tri važne implikacije.
Prva je da mirovne inicijative, kako se do sada pokazalo, nisu pouzdan objektiv kroz koji treba posmatrati određeni sukob. Postoji određena tendencija da se unaprijed pretpostavi da je činjenično stanje na mjestima poput Bosne i Sirije kontrolisano strategijama koje su osmislili stranci. Međutim, to nije stanje na terenu.
Jer sam sukob je ukorijenjen u okruženju, a mirovni planovi dolaze i odlaze. Primjera radi, Dejtonskom sporazumu, koji je 1995. godine zaustavio rat u Bosni, prethodile su četiri mirovne inicijative, koje nisu dale nikakav rezultat. Sličan slučaj je i sa Sirijom.
Takođe, od suštinskog značaja je da se zapitamo kako mirovni napori mogu uticati na sam sukob. To se može vidjeti na posljedicama koje je imao neuspješni Vans-Ovenov plan, koji je predlagao nove političke entitete koji će biti podijeljeni po etničkim linijama razgraničenja. To je dovelo do intenziviranja kampanje etničkog čišćenja, jer su svi željeli da ojačaju svoje pozicije pred tu navodnu podjelu. Trebalo bi očekivati da planovi o kojima se bude diskutovalo u Švajcarskoj imaju sličan uticaj i posljedice. Teško da se ovo može izbjeći, ali do sada je već trebalo da naučimo da predvidimo moguće izbijanje novog nasilja i samim time bolje rasporedimo resurse koji će biti dovoljni za sve humanitarne potrebe.
Strane zemlje moraju shvatiti, kao što se to desilo u BiH, da će neke strane uvijek pokušavati da ugroze krhki dogovor
Druga implikacija jeste potreba da se sagleda jedna šira regionalna slika, kao što je to učinio američki izaslanik Ričard Holbruk, koji je u Dejtonu obezbijedio podršku evropskih partnera i Rusije, ali je istovremeno doveo i lidere susjednih zemalja poput Hrvatske i Jugoslavije (današnje Srbije).
Dejtonski sporazum je daleko od savršenog, što pokazuju trenutni problemi u Bosni, ali Holbrukova strategija je uspjela u tome da se stvore uslovi neophodni da se dođe do rješenja. Rusija, zajedno sa EU i ostalim individualnim zemljama članicama, igrala je suštinsku ulogu u implementiranju Dejtona, a međunarodna zajednica je mogla da se osloni na saradnju sa Hrvatskom i Srbijom kako bi se pomoglo u vezi s razvojem događaja u Bosni. Ovo sugeriše da bi Obamina administracija takođe trebalo da u pregovore uključi i Rusiju, i to bi bila prava strategija, čak iako na samoj konferenciji nema Irana.
I konačno, Bosna nas uči da rat ne prestaje kada oružje utihne. Kako je vojni teoretičar Karl fon Klausevic primijetio: "Krajnji ishod rata nije uvijek i konačan. Poražena strana sam ishod smatra kao prelazno zlo, za koje se lijek može pronaći kroz političko uslovljavanje."
Iskustvo iz BiH nam govori da ratne elite iz te zemlje nastavljaju da ostvaruju svoje huškačke ciljeve čak i nakon okončanja sukoba.
Od presudnog značaja je da pregovarači u Siriji postignu mirovni sporazum kojim bi se omogućilo da suprotstavljene strane u Siriji "glasačkim kutijama zamijene oružje".
Umjesto pukog okončanja nasilja u kratkoročnom smislu, pregovarači u Ženevi treba da ostvare mirovni plan za Siriju koji bi omogućio mirnu tranziciju, ali i institucionalne i zakonske okvire po kojima će zemlja funkcionisati. Snaga diplomatije je da se okonča konflikt na miran način i da se tako osigura budućnost jedne zemlje putem izbornog i ustavnog inženjeringa.
Čak i ako u Ženevi bude postignut dogovor kojim bi bilo okončano nasilje u Siriji, strane zemlje moraju shvatiti, kao što se desilo u Bosni, da će neke strane uvijek pokušavati da ugroze krhki dogovor na neke druge načine. Sukob nije samo vojni fenomen.
NEW YORK TIMES
(autor je predavač na Univerzitetu Harvard i autor knjige "Diplomatska kontraofanziva: lekcije iz Bosne i Hercegovine")