Prljava mala tajna međunarodnog angažmana u jugoistočnoj Evropi tokom protekle dvije decenije je to da on nije vođen ni liberalnim internacionalizmom, ni vilsonovskim idealizmom, kao ni principima Džefersonove demokratije, već daleko malignijom filozofijom - lenjinističkim voluntarizmom. I dok se regija suočava sa najoštrijom krizom u posljednjih više od deset godina, posljedice primjene lenjinističkih metoda u transformaciji Balkana postaju bolno očigledne.
Najveći doprinos Vladimira Lenjina marksizmu bilo je u osnovi pobijanje istog: nasuprot Marksovom glavnom ubjeđenju da se istorija stvara transformacijom materijalnih snaga i sredstava za proizvodnju, Lenjinov stav je bio da mala, odlučna grupa može da promijeni i ubrza tok istorije. Lenjinisti su podrazumijevali da njihova elitna avangarda ima pravo da zanemari "buržoaska" shvatanja demokratije i pravde radi nekog višeg cilja koji su sami izabrali. Za Lenjina i njegove drugove, cilj je opravdavao sredstvo.
Znamo, naravno, kako se ta priča završila, i kakve su probleme, zloupotrebe i zločine Lenjin i njegovi sljedbenici na kraju prouzrokovali u većem dijelu svijeta. Uprkos tome, nažalost, naš pristup Balkanu je uglavnom često vođen istim načinom razmišljanja.
Uzmimo, na primjer, Bosnu. Od 1997. godine visoki predstavnik u ovoj zemlji, birokrata kojeg je postavila međunarodna zajednica, bez demokratskog legitimiteta naroda Bosne i Hercegovine, ima pravo da smjenjuje slobodno izabrane funkcionere, da mijenja odluke legitimno izabranih zakonodavnih institucija, da nameće zakone i propise svojim odlukama i da konfiskuje i javnu i privatnu imovinu po sopstvenom nahođenju. (I Lenjin je jako volio da konfiskuje ličnu imovinu i dobra.) Transparensi internešnel ide dotle da kaže da visoki predstavnik vrši djela koja bi se u bilo kojoj zapadnoj demokratiji smatrala krađom.
I to nije kraj. U jednom poznatom primjeru, bivši visoki predstavnik je razriješio nekih šezdeset javnih funkcionera i zabranio im buduće angažovanje u javnom životu, a ta se odluka u suštini zasnivala na glasinama i nasumičnim optužbama iznesenim po kafanama. Oni nisu imali pravo ni da se žale na svoje razrješenje ni da podnesu dokaze u svoju odbranu. Čak je i Jagoda (Staljinov omiljeni tužilac za vrijeme isceniranih moskovskih suđenja) dozvoljavao svojim optuženima bar privid suđenja. Ovakvu pravosudnu taktiku očigledno ne primjenjuju ljudi koji istinski vjeruju u zapadne koncepcije pravde i vladavine prava, ali su lenjinisti po definiciji uvijek u žurbi tako da nemaju vremena da ispoštuju pravosudne formalnosti dekadentnog Zapada. Ovu taktiku je primjenjivala i privremena koaliciona vlast u Iraku, sa još razornijim i tragičnijim posljedicama.
Moguće je da je srž balkanskog lenjinizma na sceni upravo u ovom trenutku. Prije neke dvije sedmice, bosanska muslimanska Socijaldemokratska partija (SDP) je organizovala nešto nalik državnom udaru u jednom od dva entiteta u Bosni, Federaciji BiH, formirajući vlast bez podrške dvije stranke koje su osvojile skoro 90 odsto hrvatskih glasova, što predstavlja očigledno oduzimanje prava glasa hrvatskom stanovništvu u Bosni i jasno kršenje osnovnog bosanskog principa jednakosti etničkih grupa u zemlji. Ovaj potez SDP-a su prećutno podržali međunarodni funkcioneri u zemlji. Štaviše, kada je bosanska Centralna izborna komisija donijela odluku da djela SDP-a predstavljaju kršenje bosanskih izbornih zakona, visoki predstavnik je suspendovao tu odluku.
Prilično je začuđujuće da u Evropi u dvadeset prvom vijeku, jedan pojedinac, čija je pozicija u suštini pozicija kolonijalnog administratora kojeg je postavila međunarodna zajednica, odlučuje da ni izborna volja bosanskih državljana, ni bosanska politička tradicija i kultura, kao ni odluke legitimnih ustavnih bosanskih organa nisu bitni. Jedina stvar koja izgleda jeste bitna je neki tajni plan za nametanje Bosni "napretka" za koji nisu potrebni demokratski dijalog i ustavni legitimitet, već je samo dovoljna diktatorska moć.
Aktivna propagandna kampanja je takođe bila jedan od zaštitnih znakova Lenjinovog pristupa politici, a ni balkanski lenjinisti po tom pitanju nisu sjedili skrštenih ruku. U bizarnom prebacivanju krivice za probleme u Bosni, pojedinci koji su predvodili rat devedesetih godina, koji zagovaraju primjenu lenjinističke političke taktike u rješavanju međuetničkih problema i bore se da ostvare etničku dominaciju svojih grupa nad drugima, nekako su uspjeli da postanu ljubimci međunarodne zajednice. Istovremeno, pojedinci koji su bili protiv rata, koji su ustali protiv ratnih zločinaca kada je to bilo najopasnije, i čija se politička nastojanja zasnivaju na prostoj zaštiti jednakosti njihove grupe sa drugima, postali su negativci. Orvel bi sigurno bio oduševljen uvrnutom dvosmislenošću mnogih međunarodnih funkcionera po ovom pitanju.
(Autor je pomoćnik direktora Instituta Hariman na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku)
(Preuzeto iz The National Interest)