Bez obzira na prirodne težnje da se ocjene o prošlim događajima i njihovim akterima mijenjaju, osobito ako za to postoje razlozi utemeljeni u novih spoznajama nastalim otkrićima arhivskih i drugih izvora sa podacima koji bacaju novo svjetlo na njih, ono što se na našim prostorima zbiva sa novim ocjenama događanja tokom Drugog svjetskog rata i osobito agresivnost tih ocjena i očita lažnost navodnih novih otkrića prelazi granice ne samo obrazložene nego i psihološki razumljive potrebe ljudi da prošlosti daju određenu umjereniju i uz potpuniju historijsku istinu povezanu ocjenu i da tako prošlost liše ideološkog sloja njene interpretacije i konzekventno tome njene političke zloupotrebe.
Uvjeren sam da se ovdje ne radi o razumnoj i novim spoznajama uzrokovanoj i obrazloženoj reviziji pogleda na nedavnu prošlost, nego o jasno ideološki motiviranoj i politički usmjerenoj reviziji cijele historije Drugog svjetskog rata na našim prostorima i da je ta revizija potaknuta iz izvora koji razvijaju novu globalnu strategiju svjetskih odnosa, a ne iz razloga koji bi bili izvedeni iz prirode i stvarnih zbivanja tog rata na našem prostoru. Lepeza tih revizionista, od crkvenih ljudi, preko navodnih naučnika do ostrašćenih revanšista koji se određenim historijskim ličnostima svete iz privatnih razloga čiste mržnje, kao sinhronizacija njihovih napora, upućuje na to da sve to ima dublje korijene.
Želeći da budućnost u koju srljamo rukovođeni čisto ideološkim i, dakle, racionalno i historijski neobrazloženim i arbitrarno utvrđenim i odabranim razlozima, kada kapitalne historijske ciljeve sebi postavljamo prije nego što smo sami sebi razjasnili ne samo gdje smo i u kakvom smo stanju, nego i šta uopće možemo i želimo i kuda nas slijepo slijeđenje nametnutih modela ponašanja i mišljenja može da odvede, napisao sam dosta obimnu studiju ovog pitanja pod naslovom "Kraj epohe liberalizma i razlozi revizije historije 20. vijeka".
U toj sam knjizi obrazložio sve limite i ograničenosti same ideje slobode i demokratije kako je ona zamišljena i realizirana u okviru historijskih tvorevina svjetskog liberalnog pokreta, prije svega u Velikoj Britaniji, Francuskoj i SAD, gdje je sloboda bila proglašena kao svojstvo čovjeka po prirodi i rođenju, ali je iz nje odmah bila isključena većina tada egzistirajućih ljudi, ne samo robova, koji su tada postojali i u zemlji gdje je sistem slobode bio ustavni osnov države, tj. Americi, nego i svi tzv. nehistorijski, a to znači budući kolonijalni i ovisni narodi, koji su dovedeni u stanje neslobode upravo putem sistema koji je trebao da donese univerzalnu slobodu svim ljudima.
Logika tog sistema, koji se osnivao na jedinoj univerzalno i dosljedno prakticiranoj slobodi, a to je bila sloboda prisvajanja i pretvaranja svega dostupnog u privatno vlasništvo, dakle, svega što je bilo moguće zahvatiti sistemom vlasničkih prava i prava iskorištavanja, vodila je do sukoba koji su nastajali oko kontrole nad zemljama, komunikacijama, resursima i prvima njihovog iskorištavanja, a konzekventno i nad ljudima, a to je vodilo ka svjetskim ratovima. Svjetski ratovi su bili kulminacija klasičnog liberalizma.
Neoliberalizam je proizveo stanje stalnog rata na temelju integracije država i ekonomije, vlasništva nad ekonomskim resursima i vlasništva nad instrumentima državne sile i podjelu naroda i zemalja na one koji imaju pravo da postoje u oblicima kakve im je historija dala i na one koji takvo pravo nemaju, a za takve države i narode su proglašene sve komunističke države i narodi koji ne prihvataju novi svjetski poredak neoliberalizma, kao i oni narodi koji svojom historijom, tradicijom, načinom života i načinom mišljenja odudaraju od modela razvijenih u područjima neoliberalnog sistema, njegove politike i načina života, odnosno neoliberalnog mišljenja i kriterija ponašanja.
Nastali su narodi zla, osovine zla i slične ideologijske konstrukcije koje su imale funkciju da opravdaju strategiju vojnog opkoljavanja takvih zemalja i opravdaju pravo jednostranih akcija oslobađanja tih zemalja iz režima diktatura, što je u biti glavna ideja strategije globalizacije.
Ta strategija daje pravo vodećim neoliberalnim zemljama da mogu prema svom nahođenju, bez poštovanja međunarodnog prava i ustavnopravnih odnosa koji za svaku državu imaju apsolutno značenje i čija nasilna promjena uvijek znači zločin u međunarodnom pravu, da postupaju prema svom nahođenju, pri čemu su takve zemlje svjesne da čine nasilje nad međunarodnim pravnim poretkom, ali sebe izuzimaju iz mogućnosti da odgovaraju pred institucijama tog poretka i takvu odgovornost rezerviraju samo za zemlje i njihove predstavnike koje oni kao takve kvalificiraju.
Takvo stanje, mislio ko šta hoće, danas imamo i njega promoviraju nosioci totalne globalizacije i obuhvata cijeli svijet u sistem integracija na čijem je vrhu NATO i Sveta alijansa Sjeverne Amerike i EU kao nosilac tog integracijskog procesa.
Da bi se takva politika, koja nije ništa drugo nego nametanje novog totalnog političkog i društvenog poretka, mogla održati i opravdati, bilo je nužno izvršiti obimnu reviziju historije 20. vijeka i osobito historiju Drugog svjetskog rata koji je započeo kao rat između dvije grupe neoliberalnih država (fašizam je samo forma neoliberalizma), a ulaskom SSSR u rat prerastao u rat između fašizma i antifašizma.Nažalost, vodeća snaga antifašizma bio je svjetski komunizam, a ne neoliberalizam, koji nije reagirao na mnoge Hitlerove postupke, pa ni na njegove antijevrejske zakone i postupke, jer ga je smatrao sredstvom pogodnim za likvidaciju komunizma. Komunistički pokret se jedini dosljedno suprotstavljao fašizmu od Musolinijevog fašističkog prevrata, preko Frankove kontrarevolucije, do rata sa Hitlerom. Bez SSSR, govorio ko šta hoće, ne bi bila slomljena kičma hitlerovskom nacizmu.
U obnovljenoj strategiji borbe Zapada za ovladavanje svijetom taj antifašistički komunizam je srušen od strane neoliberalne demokratije. Sada treba dokazivati da on nije bio čak ni antifašistički putem demonizacije antifašističkog pokreta koji je u našoj zemlji bio pod vođstvom komunista.
U tu svrhu treba izmisliti zločine koje nije načinio, a one koji su se dogodili, kao što su se dogodili i u izvedbi ostalih država antihitlerovske koalicije, treba enormno uvećati do tvrdnje koju sam čuo u govoru nekog fratra na TV Kiseljaku da je Tito nakon rata ubio 3.000.000 ljudi, ili do apsurdne situacije da sin jednog klasičnog boljševika kakav je bio Andrija Hebrang, član Titovog Politbiroa do 1948. godine, optužuje Tita za zločine komunizma izuzimajući svog oca, previđajući da u komunizmu nije bilo individualnih zločina, tj. da je komunistički sistem proizvodio zločin kao sistem i da je podrazumijevao apsolutnu saglasnost i solidarnost svih vodećih ljudi u donošenju odluka, ma kakve one bile.
Za ostrašćenog hrvatskog nacionalistu Andriju Hebranga me to ne čudi, ali čudi prevelika strast navodnog liberala Ive Banca, koji se floskulama o zločinima Tita i komunizma dodvorava nacionalistima, jer namjerava da se kandidira za predsjednika Hrvatske, što tom Iznogudu hrvatske nauke i politike nije uopće strano, a neće biti ni prvi put.