Žurim i želim da u ovim novinama i na ovom mjestu napišem da je Banjaluka poslije dugo vremena konačno dobila jednog pisca i intelektualca. To je mlada Lana Bastašić, pisac dobre knjige, "Trajni pigmenti". A dobrih knjiga nikada dosta. Tiho i polako, nema šta, svaka čast. U pravo vrijeme, kad pojedini japajajci proglašavaju svoje dnevnike za romane.
Volim samo romane koji su u stanju da me iznenade, da me neočekivano zaskoče iza nekog ugla ili obrnu kružni tok oko pješačkog ostrva. Koga uopšte danas mogu zanimati sto puta viđeni predjeli, slatkaste kolorisane razglednice, junaci iz kataloga određenog žanra? Roman je alarm, poziv na otkrivačku avanturu, traženje nedokučive šifre, tajne bića i egzistencije.
Kada se čita, polazi se od naslova. Rečeno je da je naslov metafora koja "pokriva" glavna i sporedna značenja djela. Naslov je bitan kao svojevrsna lična isprava. On je prvi poziv za druženje, zagonetka, ali i odgonetka onog "što je pisac htio da kaže". Naravno, moderni roman je unikatno ostvarenje, umjetnina sa svojom vlastitom poetikom i jedinstvenim značenjskim kodom.
U sve obilnijoj produkciji koja se, paradoksalno, javlja kao reakcija na krizu čitanja kao globalnog procesa, nerijetko se susrećemo sa djelima iza kojih ne stoje zvučna imena, ali su u stanju da podstaknu interes, zapljusnu svježinom boja, oštrinom zasjeka u psihološko i fizičko tkivo žive materije, čovjeka i svijeta, individualne i kolektivne egzistencije u vremenu i svevremenu.
Mlada Lana Bastašić se potrudila da zadrži naš pogled i misao već naslovnom sintagmom njenog romana prvenca - trajni pigmenti.
Lana, očito, teži za vizuelnom konkretizacijom nekih vlastitih stanja i raspoloženja, saznanja i nedoumica. Karakterišući dosuđeno biografsko, kalendarsko i istorijsko vrijeme ona zapisuje: "Bjeline. Praznine. Po tome će se pamtiti naše doba." Očito je da je autorica odbacila, odgurnula od sebe istorijsko pamćenje i sva se okrenula sebi, svojoj nutrini, vlastitim neostvarenostima i nezadovoljstvima, poslužila se bjelinom slikarskog platna kao vizuelnim ekvivalentom otuđenja, samoće, pomanjaknja ideala i zanosa, ravnodušnosti i zamućenih ciljeva i putokaza.
("Ja se nikad nisam borila ni za šta, ni za koga. Možda samo za boju zidova u mojoj sobi.") Ali i na takvim bezbojnim površinama otkriju se i zrnca trajnog pigmenta, intenzivnih doživljaja, vrijednosti koje život čine podnošljivim.
Djelo je dato u obliku svojevrsne ispovijedi djevojke prozaičnog imena, koja u toku nekoliko godina ispovijeda sebe
Djelo je dato u obliku svojevrsne ispovijedi djevojke prozaičnog imena (Nađa Petrović), koja u toku nekoliko godina ispovijeda sebe, razgolićuje dušu, očajnički traga za ljudskim kontaktima i nekakvim ispunjenjem. Njeni odnosi s okruženjem, čak porodicom, obilježeni su odsustvom pravih emocija. (U jednoj jedinoj rečenici spominje pogibiju majke nakon podužeg pasusa o praznom akvarijumu, konstatuje da je otac umro "od komplikacija"). Ona je, sama kaže, "teška osoba", "ružna", "crnog karaktera", zatvorena (osim kad je u pitanju šarmantni profesor s anglistike), usamljena, željna da odbaci svoj život kao tijesnu zmijsku kožu i ode nekamo, u nepoznato, promijeni ime, grad, okruženje, cjelokupni identitet i postane - ribar!
Priča je ispričana u ich (ih) formi, 1. licu jednine, kao niz listova iščupanih iz dnevnika, šačica trajnog pigmenta za intimni portret vlastitog odgonetanja sebe.
Ali, Lana se potrudila da nam pripremi još jedno iznenađenje. Glavna junakinja, s kojom se ponekad identifikuje, a drugi put služi kao "preparat", predmet opisa i književne vježbe nije (a željela je da nas ubijedi u to) ona sama. Ona se imenom i prezimenom, punim Ja, pojavljuje kao "prolaznik", "interpretator", "mimohodnik na raskršću faza".
U "Pigmentu" Bastašićeva je otkrivala svoje ovladavanje spisateljskim umijećem: način izbora i karakterizacije junaka ("Likovi mogu da budu izmišljeni, najizmišljenije moguće, ipak ćete im naći paralele u stvarnosti - koga god da smislite, kakva god budala da vam padne na pamet, naći ćete ga ovdje. Uostalom možete da uzmete svoj grad za jedan od likova.")
I dok je Nađa bila tek njeno rezervno ja izmišljeno za potrebe romana, drugi junak - GRAD prikazan je mjestimice s faktografskom tačnošću. Lana slika prepoznatljive objekte, suvenire i razglednice: zgradu Vlade, park "Mladen Stojanović", bronzanog Kočića pored Muzičkog paviljona, čekaonicu na Hirurgiji, studentsko pozorište, salu 16 u opštini. U tom prostoru susreću se i autentični savremenici u ogledalu ilustrativne anegdote: profesor Miodrag Živanović, prevodilac i pisac Kolja Mićević, ali i drugi koji pod nadimcima skrivaju svoj identitet i svoje nepripadanje svijetu za koji ga nerijetko vezuju trenuci dosade, mamurluka, želje da se pobjegne i negdje započne sve iz početka (ako već nije kasno?!).
Roman Lane Bastašić potvrđuje moje uvjerenje da se radi o talentovanom mladom autoru koji gazi vlastitim putem, ima dara, znanja i kulture i pred kojim stoji lijepa stvaralačka budućnost.