"Mi hoćemo pola, ali cijelo" - kažu da je svojevremeno rekao njemački kancelar Konrad Adenauer na Staljinovu ponudu da Njemačka, koja je poslije Drugog svjetskog rata podijeljena na dvije države, Istočnu i Zapadnu Njemačku, bude ujedinjena, ali uz uslov da obavezno i trajno ostane neutralna.
Naravoučenije ove neprovjerene anegdote bi glasilo: bolje je da imamo pola Njemačke kakvu hoćemo, nego cijelu kakvu nećemo. Ovim bi se riječima mogla opisati novoprobuđena odlučnost Hrvata u BiH za uspostavom trećeg entiteta sa hrvatskom većinom u FBiH. Prvih dana nove 2013. godine, NVO "Kroacija libertas", koja promoviše hrvatske nacionalne interese, uputila je Ambasadi SAD u BiH svoj prijedlog o rekonstrukcije Federacije BiH i cijele BiH. Hrvatski civilisti predlažu kombinaciju posljednjeg, Dejtonskog sporazuma i Kutiljerovog, prvog plana teritorijalne transformacije BiH, za buduće uređenje ove iscrpljene zemlje.
Prema ovom prijedlogu, BiH bi bila organizovana u tri multietničke, savezne, federalne jedinice, i to Republiku Srpsku, Herceg Bosnu i Bosnu, sa vlastitom zakonodavnom, sudskom i izvršnom vlašću. Republika Srpska bi ostala u granicama koje je dobila u Dejtonu, dok bi hrvatska i bošnjačka teritorijalna jedinica bile u granicama koje su unijele u Federaciju BiH na osnovama Vašingtonskog sporazuma. Prema ovom prijedlogu, ove jedinice ne bi imale pravo na nezavisnost i otcjepljenje od BiH. U BiH se mnogo govori o obespravljenosti hrvatskog naroda, ali se zaboravljaju i prednosti hrvatskog položaja u BiH u odnosu na druge narode i građane u BiH. Hrvati u BiH se koriste dvojnim državljanstvom, glasaju u dvije države, za organe BiH i Sabor Hrvatske, Hrvati iz BiH igraju za hrvatske reprezentativne selekcije, nastupaju na svim kulturnim manifestacijama, već godinama, sa hrvatskim pasošem putuju u mnoge zemlje svijeta bez viza, imaju povlastice prilikom studiranja na hrvatskim fakultetima, bivši vojnici i oficiri HVO-a imaju nerijetko dvostruke statuse, lakše dolaze do nekretnina, posla, penzija, zdravstvenih usluga, socijalnih beneficija i drugih pogodnosti po osnovu prebivališta i državljanstva. Na izborima 2011. godine za Hrvatski sabor, Hrvati iz BiH glasali su zajedno sa drugim Hrvatima u 52 zemlje svijeta. U izbornoj jedinici dijaspore u BiH izašlo je svega 6,42% birača ili 16.912 od 263.435 registrovanih. To pokazuje svu besmislenost dvojnog prava glasa Hrvata iz BiH.
Drugim riječima, pravo koje Hrvati iz BiH imaju, gotovo da ne koriste. Hrvati u BiH nisu hrvatska dijaspora, već konstitutivni narod, ali su pristajanjem na ovakve zavodljive političke aranžmane, praktično oslabili svoj izborni kapacitet konstitutivnog naroda u samoj BiH. Pored SDA i SDP BiH, koje su zloupotrebljavale glasačka prava Hrvata, preglasavanjem i izbornim inženjeringom, odgovornost za sadašnji ustavnopravni položaj Hrvata u BiH snose i vladajuće hrvatske stranke i političke elite. Hrvati u BiH imaju 19 stranaka sa hrvatskim predznakom, ali nemaju nijednu partiju autentične lijeve orijentacije, sa djelimičnim izuzetkom HSS-NHI, koja ima blago lijevi politički program. Mnogi Hrvati u FBiH su na izborima glasali za SDP BiH, između ostalog, i zato što ne postoji nijedna autentična stranka Hrvata u BiH na lijevoj strani političkog spektra. Hrvatski glasači u BiH mogli su da biraju između nekoliko desnih, konzervativnih, pravaških i demohrišćanskih nacionalnih stranka, ali ne i da svoj glas daju nekoj lijevoj hrvatskoj partiji. Nisu hrvatski birači nikakva specifična i izuzetna vrsta, da među njima nema onih koji bi birali i političke stranke lijeve orijentacije.
Nisu hrvatski birači nikakva specifična i izuzetna vrsta da među njima nema onih koji bi birali i političke stranke lijeve orijentacije. Nažalost, izbacivanje dva HDZ-a iz federalne vlade, od strane SDP BiH, zaustavilo je započetu pluralizaciju hrvatske političke scene u BiH i samo ojačalo monopol jedne stranke
Nažalost, izbacivanje dva HDZ-a iz federalne vlade, od strane SDP BiH, zaustavilo je započetu pluralizaciju hrvatske političke scene u BiH i samo ojačalo monopol jedne stranke. Ovo nije prvi put da politički predstavnici Hrvata javno zagovaraju treći entitet, ali ni prvi ni posljednji da odustaju od tog koncepta. Lista njihovih odricanja i napuštanja vlastitih prijedloga u BiH je malo poduža. Hrvatski predstavnici su olako odustali i napustili Kutiljerov plan, koji je predviđao tri nacionalne republike, što je bitno opredijelilo dalju sudbinu BiH. U kasnijoj fazi odustali su od već stvorene Herceg Bosne u Vašingtonskom sporazumu. Hrvatska strana u BiH nikada nije realizovala ustavnu mogućnost konfederativnog odnosa sa Hrvatskom, na koji FBiH ima pravo, po Vašingtonskom sporazumu, bez ikakvog javnog objašnjenja. Poslanici iz HDZ 1990 srušili su aprilski paket ustavnih promjena u parlamentu BiH, kojim je predlagana promjena sadašnjih izbornih pravila, koja diskriminišu i majorizuju Hrvate.
Predstavnici Hrvata u zajedničkim institucijama BiH mudro su ćutali, dok su Srbi protestovali, kada je visoki predstavnik Miroslav Lajčak 2007. godine donio odluku kojom se drastično mijenja način odlučivanja u Savjetu ministara BiH i parlamentu BiH, iako je postojala realna opasnost da i sami budu preglasavani po tom prijedlogu. HDZ BiH svojevremeno je predlagao federalizaciju BiH sastavljenu od četiri federalne jedinice, od kojih je jedna i distrikt Sarajevo. Sada se HDZ BiH zalaže za treći entitet sa hrvatskom većinom, a HDZ 1990 za "federalno uređenje koje najbolje odgovara višenacionalnom društvu", što je još decentralizovanija struktura i fleksibilniji ustavni model. HSS-NHI se protivi troentitetskom uređenju BiH, jer po njihovom mišljenju, ono zanemaruje Hrvate u srednjoj Bosni, Posavini i RS i suprotno je interesima Hrvatske kao države. HSP se zalaže za smanjenje kantona u FBiH na tri do pet. Narodna stranka Radom za boljitak, u najnovojoj inicijativi predlaže ukidanje deset kantona u FBiH i Doma naroda, tako da bi se u Predstavničkom domu FBiH od 98 poslanika uveli ad hok domovi naroda. Hrvatsko narodno vijeće (HNV) iz Sarajeva zalaže se za koncept regija, koji je bliži prijedlozima bošnjačkih nacionalnih stranaka. Pojedine male stranke i političari zalažu se za formiranje distrikta Posavina na teritoriji RS i FBiH.
Sve važnije hrvatske stranke zajedno su usaglasile Kreševsku deklaraciju kao minimun nacionalnih interesa za koje će se sve zalagati u BiH, ali ona je zasad mrtvo slovo na papiru. Teritorijalno preuređenje FBiH i usklađivanje presude "Sejdić i Finci", dva su povezana, ali odvojena pitanja. Ono što otežava implementaciju odluke "Sejdić i Finci" je to što se ona sada namjerno vezuje za sveobuhvatno rješavanje tzv. hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. BiH trebaju dugotrajna ustavna rješenja, a ne promjene ustava svake izborne sezone. Neka od ovih rješenja više odgovaraju HDZ BiH kao stranci nego jednom širem strateškom pristupu ovom pitanju koji je potreban u ovom času. Tako "hrvatsko nacionalnog pitanje" postaje predmet političkog monopola, pa i moguće trgovine, najjače nacionalne stranke tog naroda, u funkciji ostanka na vlasti, umjesto trajnog i dugoročnog rješenja, na bazi širokog demokratskog nacionalnog konsenzusa i dogovora sa drugim političkim strankama u BiH. HDZ BiH je do sada strateška statusna pitanja hrvatskog naroda uvijek vezivao za svoju poziciju vladajuće stranke ovog naroda u političkom prostoru BiH. Zašto bi se sada trebalo vjerovati da su predstavnici hrvatskih stranaka iskreni u svom zalaganju za treći entitet? Lako se može desiti da u okviru rješavanja ustavnopravnog položaja Hrvata u FBiH srpska strana bude ta koja će biti izložena međunarodnom pritisku da mora učiniti neželjene ustupke u rješavanju presude "Sejdić i Finci" i novog uređenja FBiH. A onda je to u već viđenom i poznatom "Ganga stajlu", prevrtljivoj političkoj igri vladajućih hrvatskih stranaka u BiH.
(Autor je publicista)