Na našem se kulturnom prostoru ovih dana pojavio, dakako u prijevodu, i po svoj prilici kao trajnija kategorija, a nakon 45 godina postojanja, ugledni svjetski katolički teološki časopis "Concilium". Ovdje mi svakako ne bi bio osobito zanimljiv da na njega, iz hrvatskih kleronacionalističkih krugova, nije odmah zalijepljena prezirna diskvalifikatorska etiketa - ljevičarski. I ne samo da me zbog toga zainteresirao, nego mi je odmah pobudio misao kako tvrdi, ortodoksni, konzervativni i slični krugovi ne podnose drugost. Nikakvu! A osobito svoju, koju proglašavaju izdajničkom, čak zločinačkom.
U svom "dokumentarističkom" romanu o Anti Paveliću novinar Pero Zlatar pokazuje kako katoličko hrvatstvo (primjerice biskupa Šarića) ne samo da ne podnosi drugost židovstva ili srpstva, nego ni vlastito katoličanstvo ili hrvatstvo ako ono nije po mjeri krajnje desnice, nacionalne ultraortodoksije. I onda se zapitam a što je to desno ili lijevo? Doista?! Tko ga mjeri, koji to mentalni geometar? Po čijem ovlaštenju i po kojim parametrima? Tko ga uobličava, identificira, omeđuje, razgraničava ili okolčuje kako su početkom rata voljeli reći graničari "hrvatskih nacionalnih interesa"?
Pojam "lijevo" zadnjih je mjeseci (poglavito u povodu izbora predsjednika Hrvatske) iz klerikalnih i nacionalističkih krugova diskvalificiran gore nego biblijska gubavost, a da pritom nitko nije rekao što bi to bilo. Osim što se, posredno dakako, moglo zaključiti kako nisi dovoljno dobar Hrvat ako nisi (ultra)desni Hrvat i (ultra)desni katolik. I to se, kao, odmah prepozna i zna se što je... To ne podliježe tumačenju. I to je imanentna vrijednost. To je podrazumijevajuća identifikacijska kategorija. Dakako i ono drugo, "lijevi"! Ali što je to lijevi, nikako nisam uspio prepoznati, osim u slučaju novog predsjednika kroz ono "deklarirani agnostik". I to je kao "fuj", a dobro je, čak je odlično, slikati se u prvom redu katedrale na misi, uzeti križ i onda s njim u ruci ili uredu učiniti bilo koji kriminal...
Kao nekoć s križem i maljem ući u nehrvatsko i nekatoličko, kako to u svojoj odličnoj knjizi "1941. Godina koja se vraća" pokazuje Slavko Goldstein..., a što bi moglo biti i jest nacionalno i vjerski korisno, čak poželjno, pogotovu ako se to dobro prikrije i ne priča se o tome.
Tko je protiv toga, on je "pacifistički tolstojevski vegetarijanski socijalist", kako to čitamo kod sjajnog Amosa Oza. Ili je pak mason, komunist, internacionalist, globalist, liberal... Odoh, rekoh sebi, provjeriti jesu li i zašto su to "mrski ljevičari", na isti način na koji su to jučer bili "mrski desničari", dakle i jedni i drugi, uvijek neprijatelji. Kad tamo, imaš što vidjeti, pa liberal je samo netko tko je slobodouman i suglasan s političkom i općekulturnom oprekom apsolutizmu, netko kojemu je najveći grijeh što, premda svjestan svih svojih kolektivističkih identitarnih značajki, želi ostati i ostaje na pozicijama individualne slobode, slobode mišljenja i savjesti, koji je protiv konzervativne tradicije, u nas nažalost još uvijek dramatično feudalnog tipa.
A lijepo bi mogao, kao što na primjer kardinal Puljić u nedavnom govoru u Zagrebu nije, osim zavjere "neprijateljske Europe", optužiti i domaće krimogene zavjernike koji su cjelinu njegova i moga naroda doveli na ovako niske grane. Mogao je i vatikanski egzorcist Amorth za nasilje i pedofiliju malo optužiti i strukture Crkve, a ne samo za sve i uvijek krivog vraga. Moglo se čuti njemačku ministricu pravosuđa koja je optužila Vatikan da je zbog svojih pravila o tajnosti podigao zid šutnje koji okružuje seksualna zlostavljanja djece u Crkvi. Mogli su, oni tako svesrdno zabrinuti za opći moral u "katoličkoj Hrvatskoj", pogledati malo oko sebe, pa ne udariti na "lijevog" Pilsela. A sve to u ime "izvanredno ćudorednog čovjeka koji se gnušao neobrezanih u srcu", kako Isusa označi jedan junak Amosa Oza.
Ostaje, ipak, s pravom se pitati što je tu "lijevo"? Što je to tako lijevo u "Conciliumu"? Lijevo je pozivati se na izvorne vrijednosti Isusova nauka? Lijevo je danas pisanje Sobrina, kao što je jučer bilo Künga? Lijevo je vraćati se izvornim vrijednostima, izvornoj tradiciji, nasuprot, kako nas uče koncilski teolozi, tradicionalizmu? Lijeva je teologija oslobođenja? Lijeva je istina? Desna je laž? Lijevo je "talasanje", a desno je - "ne talasaj"?
Neće biti! Pokazuju nam to i komunistički (zar oni nisu ljevica?) liberalni disidenti. Evo, nedavno je u Beogradu umro, uz Đilasa, ponajznačajniji od exjugoslavenskih disidenata, Mihajlo Mihajlov. Disident je bio jer je za "najljeviji" od svih režima, sovjetski, rekao da je prije Hitlera imao konc-logore. A samo je rekao činjenicu! Poslije raspada Jugoslavije, opet je, i u Srbiji, bio disident, jer je bio - antinacionalist. Kao u Hrvata Vlado Gotovac. Kao danas u Hrvatskoj nepostojeći Ivan Supek, kao... Kao bilo tko tko ne pristaje biti glasnogovornik nacionalno-vjerskih parola, ili samo ne pristaje biti broj u nacionalnom ili vjerskom stadu, čak ni onda kad se takvima benefitira i ratni zločin i poratni kriminal... Kad za takve skrbe vjerske i nacionalne institucije uvijek ih spremne nagraditi oreolom nacionalnog herojstva i vjerske odličnosti. Ostalima ostaju "podrugljive" kvalifikacije interancionalista, globalista, liberala, pacifista, soroševaca... Ili, duhovitije, "regal Srba", kako su svojedobno nacionalni megafoni posprdno nazivali one svoje sunarodnike koji su umjesto da pucaju po gradovima u kojima su do jučer živjeli, ostajali "čuvati svoje stanove i regale u njima"!