Bilo kakvo poigravanje s cjelovitošću Bosne i Hercegovine kao države ne može se dopustiti, a o svemu ostalome, uključujući i njezin unutarnji ustroj i ustavno uređenje, može se razgovarati, izjavio je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u razgovoru kojeg je u utorak objavio "Dnevni avaz".
Mesić je kazao da je podložno razgovorima i dogovorima i sve ono što je zapisano u Daytonskom sporazumu jer "to nije sveto pismo".
Međutim, kritiziran da se neukusno, u neku ruku, i politički nedopustivo miješao u unutarnje stvari druge države, Mesić ovoga puta ističe da to o čemu govori, poglavito o unutarnjem uređenju BiH, "je stvar njezinih građana".
Jedan od onih koji ga kritizira je književnik, urednik i novinar Ivan Lovrenović. Napisao je u tjedniku "Dani" (6. marta, "Šesta flota, Mesić, Sarajevo") da bi bilo besmisleno osporavati načelnu važnost blagotvorne promjene koju je Mesić, naslijedivši Tuđmana, unio u osobnu i u hrvatsku službenu retoriku prema Bosni i Hercegovini i u poštivanje njenog teritorijalnog integriteta, ali da se može hladno ustvrditi da, osim toga, nije učinio ama baš ništa drugo stvarno i konkretno. Prigovara Lovrenović Mesiću da je njegovo bosansko državotvorno "popovanje" zamrznuto na stanju stvari otprilike iz 1994/95. godine.
Uvaženi kolega konkretizira svoje nezadovoljstvo s hrvatskim predsjednikom pa veli da su otvorena pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ostala otvorena i dalje (imovina, sporni dijelovi granice, luka Ploče, glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj, pelješki most, itd, itd). Lovrenovića se i te kako čita u Hrvatskoj.
Ne rade to samo oni koji u knjižarama traže njegovu cijenjenu prozu, nego ga se prati i na Pantovčaku, što pouzdano znam, jer Lovrenović glasi za dobrog tumača ne samo povijesti, već i političkog trenutka BiH.
Šteta što hrvatski predsjednik nije odgovorio i na ovu kritiku našega kolege koji je u navedenom članku napisao i sljedeće: "Da je predsjedniku Republike Hrvatske istinski stalo do povratka Hrvata i Bošnjaka u Republiku Srpsku, on bi umjesto medijske pirotehnike vs. Dodik mnogo više uradio kad bi tiho i konstruktivno, bona fide, rješavao - zašto ne i s Banjalukom - taj problem u cijelom njegovom spektru, figurativno govoreći, od Bijeljine do Knina".
Tada bi, misli Lovrenović, možda i Mesićeva "fraza" upućena bosanskohercegovačkim Hrvatima - da im je Sarajevo glavni grad i da svoju sreću treba da traže u Bosni i Hercegovini imala nekakvu uvjerljivost i istinitost, a ne bi bila "izlizana floskula".
Mesić u "Dnevnom avazu", o postojanju problema u odnosima Hrvatske i BiH, veli kako osobno može samo pozvati vlade dviju država da rade na njihovu rješavanju, što i čini. Dodao je kako, na sreću, otvorena pitanja do sada nisu ozbiljno opterećivala odnose dvije zemlje iako je upozorio kako se ona ne smiju ostavljati dugoročno neriješenima. Slutim da će Ivan Lovrenović i ovo nazvati "frazama". Da se radi, kako je već opalio iz teške artiljerije, o "posvemašnjoj površnosti i o gotovo uvredljivom neudubljivanju u stvarnost današnje Bosne i Hercegovine".
Kada bih išao braniti mojega predsjednika u onim pitanjima koja žuljaju Lovrenovića ili kada bih se latio posla tumačenja načina rješavanja otvorenih problema RH i BiH, našao bih se i sam u poziciji da me se prozove radi "popovanja".
Nije mi namjera da se "neukusno" miješam u unutarnje stvari ove zemlje, ma koliko volio BiH, a volim ju ne samo zato što su mi djed po ocu i obje bake u njoj rođeni (a mislim da sam se i dokazao kao netko tko je, u najmanju ruku, znao biti solidaran u danima rata i poraća). Sarajevo, Banjaluka, Prnjavor, Mrkonjić Grad, Varcar Vakuf... toponimi su mojega djetinjstva bez obzira što se ono dogodilo u argentinskoj Patagoniji.
Valjda nije Ivan Lovrenović zaboravio da ga odista cijenim i da ga, kao starijega brata, pažljivo slušam, naročito kada mi pripovijeda o kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine koja je, ponavljam, i moja "Unutarnja zemlja". Zato mi neće, nadam se, zamjeriti što u susret njegovom razočaranju s Mesićem idem uz pomoć sarajevskog/londonskog filozofa Predraga Fincija. Pišem u noći. Naime, ovo su moje, rekoh kada sam krenuo ovdje pisati, moji nemiri i moje nesanice. I pišem s nadom da me ti, kako ih je nazvao Ivo Andrić, znakovi pored puta, spase od lutanja i loših iskušenja, odnosno da si olakšam život bar time što će me ti znakovi, Božjom voljom, jednoga dana pomoći shvatiti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami.
Uopće ne deklamiram fraze o Bosni i Hercegovini i o tome kako ona ima biti uređena. Ako čitateljima bude po volji, možda jednom kažem neko svoje mišljenje. Nemam ni, i da to pojasnim, iluzionističke vještine. Imam samo želju da budem spreman svjedočiti istinu, ravnotežu, umjerenost i sućut. Priznajem svoja ograničenja, tugu, malodušnost..., iako, mislim, nisam vjernik u tragičnost sudbine. Zašto pozvah prijatelja Predraga Fincija u pomoć? Jer se bavi, između ostalog i estetikom. I čini to majstorski.
U estetskom je biće još jedanput. U stvaralačkom činu, kakvih u BiH imamo jako, jako puno, ostvarujemo svoje najbolje, razabiremo, predlaže Predrag, sve što biće može biti. Naše razlike su i bliska drugost. Naše suze su i vedro stanje svijesti. Dobro je ono što dobrim činimo. U vezi prijepora između Mesića i Lovrenovića rekao bih, tek toliko, i uz Fincija, da ljepota sama sebe brani. Sve dok nudimo ono najbolje što imamo i što jesmo.