Odavno je poznato da za vlast nema ništa povoljnije od vremena ljetnjih žega kad dođe vrijeme godišnjih odmora.
Istina, od ljetnjih žega trpimo svi, a godišnje odmore koristi manji broj građana, neko zbog toga što ne radi pa nema od čega da se odmara, a neko i zbog toga što ima para, pa odmor može da provodi na preskupom Jadranu ili u inozemstvu.
Za raju je odmor mislena imenica, kao i kupanje u moru. Za vlast je to vrijeme koje se jedva čeka. Tada su ljudi odsutni, zaokupljeni brigama kako djecu poslati koji dan na kupanje, kako nabaviti knjige za novu školsku godinu, te kako uopće izaći na kraj sa skupoćom i drugim brojnim brigama. U to vrijeme, što od ljetnjih žega, suše, gorućih šuma i drugih problema, uveliko oslabi pažnja običnog čovjeka za javne stvari, pa i za odluke vlade.
A vlade zvanično ne rade, mada nezvanično rade i veoma su aktivne u jednoj vrsti djelatnosti tipičnoj za sve savremene vlasti u svijetu. A ta vrsta djelatnosti, koja se razvija i efikasno provodi upravo ljeti, je smišljanje sve novijih i perfidnijih načina kako iz usahlih novčanika građana izvući što više novca, kako provesti operacije koje se mogu provesti samo onda kada oslabi pažnja javnosti i kada te mjere ne mogu da izazovu veću pažnju pa i reakciju građana.
Radi se o prodajama svih dobara koje je ta ista vlast otela svojim građanima i sada traži načine da ih udomi kod raznih `biznismena`, `poštenih stranih kompanija` i sličnih subjekata, od koji samo nosioci vlasti, a nikako građani, imaju koristi.
U stvari, svaka vlast u savremenom svijetu je najviše zaokupljena pražnjenjem novčanika svojih građana i tumačenjem kako je to jedini način za opći napredak.
Ova ljetnja djelatnost vlasti je jedini znak o postojanju preostalog osjećanja stida i moralnosti, koja se sastoji u tome da onaj koji čini takve korake zna da čini nemoral i nastoji da ga skrije, barem dok tutanj ne prođe, a kad prođe i nove brige dođu, sve će opet započeti ispočetka. Sutra će novi problemi i brige izbrisati iz svijesti ljudi ono što je učinjeno za vrijeme ljetnjih vrućina.
A, zlu ne trebalo, može se i sama vlast pozvati na teške ljetnje uvjete rada i utjecaj neprirodnih vrućina na sposobnost odlučivanja odgovornih, kao i zavjeru prirodnih sila, ili samog boga, protiv ljudi, koji nam, eto, navaljuju pokoru za našu bazbožnost. A svi znamo da je po ovim vrućinama odista teško i ležati, a kamoli raditi i uz to i misliti.
Interesantno je, za primjer, da je federalna vlast u ovim vrućim danima (premijer federalne vlade je bio ekstremno aktivan dok su mu mnogi ministri spavali ili šetali po ljetnjim vašarima, koji se kod nas nazivaju festivalima filma, pjesme i kulture) donijela cijeli niz dalekosežnih odluka sa značenjem koje daleko prevazilazi administrativnu i tehničku prirodu problema o kojima se radi i kako su oni predstavljeni, a da niko u javnosti i odgovornim tijelima države, onim koja bi trebalo da odgovaraju javnosti, jer takva tijela nisu vlade nego parlamenti, niko nije znao niti zna šta se i zbog čega sve to radi, s kojim argumentima koji bi bili dostupni javnosti se to čini, osim što se po rezultatima tih mjera vidi da se radi o okupaciji institucija i nametanju vladavine određenih oligarhijskih grupa i interesa u ime tobožnjih općih interesa i u ime javnosti, koja o tome ništa ne zna.
Tako je Vlada Federacije izabrala upravo mjesec vrhunca ljetnjih žega da provede operaciju preuzimanja kontrole nad `Telekomom`. Na drugoj strani, vodi se užurbana akcija preuzimanja kontrole nad `Elektroprivredom`, da bi se uspostavio neki balans utjecaja i osigurala podrška moćnih sistema koji imaju monopol na tržištu telefonskih i energetskih usluga, kao najunosnijeg biznisa u državi. Isto tako se užurbano provodi akcija stvaranja uvjeta za poskupljenje osnovnih životnih artikala i usluga za koje će biti okrivljena suša i ljetnji požari, a sve to prolazi kao da niko u ovoj državi ne vidi i ne čuje ništa, svi su gluhi i nijemi.
Jedino se sindikat kao nešto buni, ali ko benda sindikat, pa zna se da je to zadnja rupa na svirali. Sindikat i ne može da znači nešto kad ništa ne znači radnička klasa koju on zastupa. Plačljivi istupi sindikalnih lidera su samo dekoracija sistema bespravlja koje vlada nad svim, a posebno u odnosima prava građana - svim vrstama njihovih prava - i prava i moći države i njenih institucija, koje su u rukama oligarhijskih skupina koje iza scene vladaju državnim institucijama i to sa snagom i utjecajem kakav je do sada nepoznat u našoj historiji.
Otvorena diktatura ima prednost barem u tom što se za nju zna, što nije skrivena i što znamo odakle i na koji način djeluje. Sada se ne zna zašto i zbog čega se događa ono što se događa, ali vidimo kuda sve to na kraju ide i gdje završava. Vidimo to po znacima porasta moći i statusnih simbola koji izražavaju imovinu, ugled i moć određenih ljudi i grupa u našem društvu.
Kaže se odavno `svakog čuda za tri dana dosta`, pa i ovog s otimačinom i uspostavljanjem kontrole nad bitnim institucijama jedino živog i plodnog polja privrednog djelovanja u Federaciji - telekomunikacijama i energetici. Dok se građani osvijeste od ljetnjih vrućina, stići će ih nove brige i zaboraviće na sve što je bilo, ko će još misliti na Brankovića, Katicu, Izetbegovića, Čekića i njegovog zeta ili na Kresu i Heću i na borbu oko kontrole unosnih poslova.
Sve će to već biti nešto što se dogodilo i onako kako je još rahmetli Salihaga Bahtijarević, vlasnik nekadašnje vrbaske plaže `Abacija`, rekao: `Moj sine, učinjenom popravka nejma`, a mi ćemo gledati kako izaći iz situacije poskupljenja osnovnih životnih potreba - kruha, ulja, brašna, šećera, školskih potrepština, poštanskih usluga i električne energije.
Niko više neće misliti i pitati za ono što je bilo. Nove brige nove misli. Nezajažljiva i svemoćna administracija mora pokriti svoje sve veće troškove, a to može samo iz naših džepova. Jedini mehanizam koji bi mogao da sva ova pitanja postavi na dnevni red i stavi na ispit validnost ovakvih odluka i ponašanja administracije je parlament.
A parlamenti kod nas spavaju čvrstim snom ljetnje noći i šta poslanike, koji imaju dobre plate i druge beneficije, briga za ulje na kojem se prže obični građani - pa ko im je kriv što su obični, da su pametni bili bi i oni neobični, tj. privilegirani i neodgovorni građani.
Naravno, budući da su parlamenti pod egidom političkih partija, a ne javnosti, a poslanici odgovaraju jedino stranačkim oligarhijama, a ne biračima, na sve ovo što se u dva mjeseca dogodilo nema ni riječi reakcije ni iz partija, čak ni onih koje su navodno opozicija.
To je samo još jedan jasan znak i potvrda istine da kod nas i nema političke javnosti, nema stvarnog parlamentarnog života, nema pozicije i opozicije, nego da u našoj zemlji funkcionira jedan paratotalitarni sistem u kojem su uloge svih definirane općim prećutnim dogovorom da će svako dobiti svoj dio kolača, kojeg plaćaju građani, a troše ga i uživaju oni na vlasti.