Današnji premijer Milanović igra na izbornu pobjedu: sve ili ništa. On se pretvorio u kreaturu PR-a, koketira s pomodnim ljevičarskim ideologijama, a fundamentalni procesi potpuno mu izmiču, jer se s tim dubljim pitanjima suočava s neograničenim cinizmom. Kako je napisao londonski "Economist" - "ekonomija ga zapravo ne zanima".
On u toj globalnoj energetskoj strateškoj igri nema vidljive komercijalne interese - takve linije uspostavljali su ljudi drukčijeg kova, poput nekadašnjeg predsjednika vlade dr Franje Gregurića, koji je svojedobno, u jednoj opatijskoj vili, ugostio Semjona Mogiljeviča, šefa "solncevskog klana", najjače obitelji ruske mafije. Mogiljevič je fasovao dva originalna hrvatska pasoša na različita imena, nijedno njegovo pravo. To je vjerojatno bilo u vezi s nekim neodložnim potrebama za oružjem, koje se, ilegalnim kanalima, nabavljalo preko MUP-a, a ne preko Hrvatske vojske i Šuška, kako to mnogi i danas pogrešno misle. Šušak je bio trećerazredna pojava, a ovi poslovi zasnivali su se s Ukrajinom, Rusijom i Kinom, na visokom nivou, s iskustvom i kontaktima što su ih imali ljudi koji su radili u hrvatskoj re-eksportnoj kući "Astra". Njeno predstavništvo u Moskvi vodio je dr Gregorić, da bi ga naslijedio Mladen Pejnović, sad najbliži suradnik premijera Milanovića, direktor Državne uprave za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), istodobno s Vrdoljakom pregovarač koji vodi neuspješne razgovore s mađarskim MOL-om o udjelima u nacionalnoj naftnoj kompaniji INA.
Sanader je s vlasnikom MOL-a postigao dogovor o mađarskom preuzimanju većinskog paketa, ali je to obavio privatno, na ručku u jednom zagrebačkom restoranu. Za to je osuđen na zatvor, ali je Ustavni sud poništio presudu. Preuzimanje INA-e zatim je pokušao osujetiti Josipović, jer je Pantovčak uvijek polagao pravo na posebnu rolu nadzornog tijela Nadzornog odbora, a Milanovićeva vlada poslije je držala srednji kurs, pogotovo otkako je premijer smijenio ministra financija Slavka Linića. Linić je i prodao kontrolni 25-postotni udio MOL-u dok je još bio ministar gospodarstva u Račanovoj vladi, a poslovni ljudi iz njegova riječkog konvoja imali su s tom državnom firmom razgranate veze.
Vide ih kao nepopravljive komunjare, iako su naprosto ljudi srasli s vlašću i nemaju posebne idejne predilekcije, ali su kroz karijeru stjecali odgovarajuće veze, pa su igrali određenu ulogu i u hrvatskom "otvaranju" prema ruskim poslovnim interesima. Kao i u Srbiji, to je povezano s idejom prisutnom u krugovima bivših ljudi da bi Hrvatska trebala izgraditi posebnu, nezavisnu i "ravnopravnu" političku ulogu unutar Europske unije, primjenjujući samo one njene regule koje joj toga časa konveniraju. Umjesto tržišne - dogovorna ekonomija, gospodarska politika dogovaranja u užem tajkunsko-političkom krugu, opravdana "nacionalnim", odnosno "državnim" interesom. Ponašanje kao u blažena titovska vremena, koje se zatim preslikalo u tuđmanovska... Milanović je razbio sve te kombinacije, budući da ne dopušta da stranački birokrati konzumiraju moć stvarajući vlastite ekonomske pozicije, koje bi im omogućile frakcijsko djelovanje. Ali, dok kontrolira svoju stranku, koja je okupirana isisavanjem javnih fondova, nema snage da zaustavi koalicijske partnere.
Ruska penetracija u Hrvatsku ide istodobno kroz tri pothvata. Jedan je "zarobljavanje" domaćeg plinskog biznisa, drugi osvajanje i kupovina hrvatskih luka, a treća akvizicija hrvatskog građevinskog sektora.
S građevinom je bilo najlakše. Rusi su ušli u vlasništvo posrnulog domaćeg kombinata IGH, Instituta za građevinarstvo Hrvatske, u kojemu je glavnu ulogu imao Jure Radić, nekoć šef Kabineta predsjednika Tuđmana, projektant mostova, sportskih dvorana i aerodroma, objekata koji su, kako se čini, uvijek tri ili četiri puta predimenzionirani u odnosu na stvarne potrebe. Naravno, IGH je projektirao i pelješki most. Taj milijardski projekt podržavaju i Vlada i opozicija. Najviši časnici bivšeg HVO-a, one nešto sitnije ribe, ljudi koji nisu završili s osudama na četvrtstoljetnu robiju u Haagu, pokupovali su zemljište na kopnenoj strani gdje most trebalo da se propne na Pelješac, a nizozemski ofšor-fondovi, u kojima su prominentni ljudi bliski bivšem hrvatskom premijeru Sanaderu i bivšem slovenskom premijeru Janši, kupili su zemljište na pelješkoj strani, kuda bi trebalo da prođe brza cesta, spoj s dubrovačkim krajem autoceste.
U Hrvatskoj postoji samo jedna građevinska firma s potrebnim stručnim referencama za izvođenje teških infrastrukturnih cestovnih objekata, kao što su tuneli, vijadukti i mostovi, a to je zagrebačka "Hidroelektra", koju bi sve firme koje su na natječajima dobivale unosne poslove na gradnji hrvatskih autocesta uzimale za podizvođača na tim objektima. Sad su Rusi, skupa s IGH, kupili i "Hidroelektru". Prema tome, koja god politička opcija prevlada i dobije čast da most gradi, budžetskim ili kreditnim novcem, ili novcem iz fondova Europske unije, gradit će ga - Rusi. Odgovarajuće domaće strukture pofutrat će se odgovarajućim desecima milijuna eura na zemljišnim dilovima koji su načinjeni prije nego se pristupilo propagiranju nasušne potrebe da se Hrvatska mostom spoji sa svojim "odvojenim" dubrovačkim teritorijem, i to raskošnom auto-cestom na kojoj deset mjeseci u godini nema nijednog automobila...
Uz IGH i "Hidroelektru" ruski investitor Sergej Gljadelkin, "tajnoviti ruski milijarder s hrvatskom putovnicom", koju je dobio u doba Račanove vlade dok je Slavko Linić bio ministar gospodarstva, kupuje i tvrtku "Dalekovodi" d.d. Upravo je Linić, kao financ-ministar u Milanovićevom, drugom socijalističkom kabinetu, tu tvrtku spasio od stečaja izumom instituta "predstečajne nagodbe" (koja manje-više predviđa da se država odrekne potraživanje, a firmu preuzmu povjerioci, kreditori, često vlasnici fiktivnih zadužnica koje prvotni vlasnik izda na svoje, povezane tvrtke). Tako su spasena radna mjesta i poslovi koje su "Dalekovodi" dobili u Norveškoj i Rusiji, a zatim je sve to jeftino kupio dobri Serjoža, koji je praktično preuzeo hrvatski građevinski sektor. To samo po sebi ne bi bilo strašno, da nije dio dugoročne politike ekonomske penetracije politički najlabilnije zemlje Europske unije, koja se Bruxellesu suprotstavlja od prvog dana. Čak i na temeljnim pitanjima "zajedničkih pravnih tečevina" (acquis communutaire), što uključuje institut "uhidbenog naloga", dakle pravo europskih sudova da se posluže bilo kojom europskom policijom za privođenje osumnjičenika, uz isključenje "suverene zaštite vlastitih građana". To je bit afere "Perković", poslije koje Hrvatska otpada od matice europske politike i stupa na politički trusni teren, istodobno se širom otvarajući penetraciji ruskih ekonomskih interesa - koji nisu nikad samo ekonomski, pošto se svime upravlja iz Kremlja.
Ključni pothvat penetracije bilo je rusko preuzimanje hrvatskog plinskog biznisa. "Gazprom" je kao ekskluzivnog uvoznika plina izabrao malu osječku firmicu "Prvo plinsko društvo" s tridesetak zaposlenih, u kojoj je direktor bio neki raniji vlasnik pizzerije, inače prijatelj ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Vrdoljak pripada koalicijskom "liberalnom" HNS-u, zapravo jednoj lobističko-političkoj parastrukturi, koja nema nikakvu političku težinu (dobiva 1,5% glasova biračkog tijela u anketama). U tom je resoru zamijenio Ratka Čačića, koji je, prije nego je morao dati ostavku, proveo liberalizaciju tržišta plina, otvorivši ga svim ponuđačima. Čim je stupio na dužnost, Vrdoljak je tržište pak odmah "deliberalizirao", uvodeći u zakon odredbe koje Ministarstvu ostavljaju znatnu diskrecijsku moć. Od toga časa 2013. godine počeo je skokovit uspon "Prvog plinskog društva". Njegov je promet za dvije godine - u trećoj godini poslovanja - narastao na nešto manje od pola milijarde eura! Firma je pritom narasla na - četrdeset zaposlenih. Istodobno, PPD je kupio udio u Luci Ploče, gdje gradi plinski terminal. Uzeli su 25% udjela, s tim što su mnogi drugi manjinski udjeli skriveni na skrbničkim računima u advokatskim kancelarijama pa se ne može procijeniti je li osječka franšiza, zapravo, većinski vlasnik Luke. Poslije toga, PPD je kupio i jedinu privatnu tvrtku u hrvatskom željezničkom prometu, kako bi vlastitim cisternama osigurao prijevoz iz Ploča do najvećih potrošača, termocentrala "Hrvatske elektroprivrede" te do kutinske "Petrokemije". (Nastaviće se)