Povela se u Hrvatskoj velika rasprava o tomu zašto sam ovaj tjedan ipak odabrao ostati u novinarstvu a ne postati, kako se od mene očekivalo, sivim službenikom u Uredu hrvatskoga predsjednika, pa se pitam: doista, niko nije spreman nešto dragovoljno učiniti nego samo pod prisilom?
Da li je homo sapiens - razumno biće - zapravo samo homo economicus, inteligentna životinja koja uvećava vlastitu korist, koja je subjekt isključivo zainteresiran sam za sebe, a drugima nasuprot (promjenjivo) nezainteresiran i koja se u običajenim okolnostima sebično ponaša? Ovo su temeljna pitanja koja postavljamo neoliberalnom svijetu, kojim još neprikosnoveno vladaju interesi kontroverznih biznismena. Jesu li persone koje predstavljaju mikroprimjer globalnog trenda pohlepe i grabeži, a ima ih dakako i u nas, svugdje oko nas, zaista ultimativna stanja ljudskog duha? Da li su sebičnost i međusobno uništavanje jedini princip na kojem može funkcionirati ekonomski, a prema tome i politički ili društveni sistem? Da li je neoliberalizam i stvarna vlast u rukama vaninstitucionalnih centara moći - korporacija, lobija i bankarskih klanova i dalje jedina perspektiva čovječanstva? Joj! Koliko pitanja a malo je odgovora. Ponudit ću vam, stoga, jedan kut razmišljanja koje proizlazi iz, kako mi se čini, ispravnoga tumačenja Deset zapovijedi i, općenito, Biblije. Prije nekog vremena sam prisustvovao izvrsnom predavanju prof. dr. Jadranke Brnčić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, o hermeneutici biblijskog dekaloga. Sveti tekst svakom čitatelju stvara probleme, ne samo suvremenom. Obavezan ga je čuvati, ali više ga ne može razumjeti; od tumačenja koja se gomilaju godinama, stoljećima i milenijima, vrti mu se u glavi, pa mu se na kraju može učiniti da je lakše tekst odbaciti i pristupiti svetim događajima o kojima govori bez njega. Tekst tako postaje prepreka umjesto most, znak zaborava umjesto pamćenja, a čitatelj uviđa da do događaja više ne može nikako doći: izgubio je tako i ovce i novce, i vjeru i povijest.
Gospođa Brnčić je s prof. Krunom Pranjićem prevela djelo Andréa Chouraquia Deset zapovijedi danas. Deset besjeda za pomirenje Čovjeka s ljudskošću. (Konzor, Zagreb, 2005.). Autor, rođen u Alžiru 1917., orijentalist i prevodilac, pokušao je izlaz iz tih nevolja s tekstom i pronaći se u onome što se koliko-toliko može razumjeti i što je dovoljno kratko da se može pamtiti. Chouraquija je na pisanje Deset zapovijedi potakla potreba veća od želje da ispravlja filološke zablude: u svetom tekstu zajedničkom Židovima, kršćanima i muslimanima našao je temelj buduće etike koja bi mogla pomiriti ljude jedne s drugima i sa samima sobom. Taj beskrajno tolerantan čovjek taj je temelj proširio i dalje, prema istočnim religijama, agnosticima i ateistima. Dekalog kao etički temelj pedantno je našao u Deklaraciji o američkoj nezavisnosti iz 1776. (u kojoj se još spominje Stvoritelj), u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. (u kojoj se opreznije spominje Višnje biće) i u Deklaraciji o pravima čovjeka UN-a (u kojoj se politički korektno ne spominje ništa transcendentalno). Pa ipak se stalno vraća upravo na tu posljednju, neumorno hvaleći njena tvorca, Renéa Cassina, pokazujući da je Bog prisutan u svim bićima, ma kako komplicirani i skriveni odnosi između njega i njih vladali.
Deset zapovijedi uvele su i Šabat, toliko revolucionaran izum da se nije mogao prevesti, pa je ušao u hrvatski ili srpski kao subota: obvezatan neradni dan protiv kojeg se robovlasnici i kapitalisti bore već tri tisuće godina. Danas to čine reklamama koje, kako kaže Chouraqui, istovremeno pokreću i ekonomiju i našu požudu, izbacuju nas iz ravnoteže i čine siromasima. Kako piše u Mišni: Tko je bogat? Onaj tko se raduje svom udesu.
Deset besjeda zbir je temeljnih uputa o odnosu čovjeka prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi. Kada zakon shvaćamo samo kao formalni sustav propisa ispražnjenih od svojega pozitivna sadržaja, s jedinim uporištem u ljudskoj slobodi, tj. autonomiji, nije li ponovno otkriće ljubavi kakva obavezuje, zapravo, posve "postmodernističko?" I nije li naša odgovornost da razlučimo autonomiju od samodovoljnosti? Ricœurova paradigma, smatra prof. Brnčić, "poslušnost puna ljubavi" i načelo autonomije, što ga zagovara većina postmodernističkih mislioca nisu nepomirljivi. Dekalog od nas traži herojizam koji je danas vjera u izvjesnu pobjedu dobra, ljubavi nad egoizmom. Moja bi sugestija bila da gradimo etiku naše ljudskosti, o tomu da poštujemo druge kao sebe samog i o tomu da sebi i nikomu ne dajemo pravo na razaranje.
Vratimo se na početak ove kolumne. U fenomenološkom pristupu (današnjoj) globalnoj krizi nedostaje bitna dimenzija. Riječ je o moralnoj dimenziji. A znano je da sam se zbližio s predsjednikom Josipovićem u naporima da vratimo moral u politiku. U tome mu ostajem vjeran partner! Ali izvori moralne krize su u čovjeku, široj ljudskoj prirodi, koja se, unatoč različitim etikama, kodeksima i moralnim odgojem, teško popravlja. Moralna kriza Zapada samo je jedna od onih koja potresa "ostatak svijeta" zato što se pokušava nametnuti zapadni sustav vrijednosti kao globalni, uključujući i onaj etički i moralni kao univerzalni. Kad tamo, ne samo što nije savršen i univerzalan taj sustav, on zapravo bježi od mogućnosti utemeljenja i prihvaćanja globalne etike. Bježi od vlastite odgovornosti za ponašanja čije posljedice osjeća i Zapad i ostatak svijeta.
Ako je čovjek "slabo biće" koje se teško može staviti u etičke kodekse i koje ih poput nekih okova odbacuje djelujući mimo njih, onda se te slabosti prepoznaju na svim razinama. U već navedenoj knjizi Chouraquija upozorava se na ljudske slabosti, neriješene probleme, blijeda politička vodstva diljem svijeta i nedostatak skrbi za opće dobro u korist osobnih interesa. Naše novonastalo globalno društvo međusobne ovisnosti, sa svojim zadivljujućim mogućnostima povezivanja ljudi širom planeta, daje nam materijalni temelj nove etike. Ona bi trebala biti temelj novog ponašanja i odgovornosti u međusobnoj povezanosti u funkciji cjeline svijeta. No, unatoč tome, čovjek i dalje vozi po svome, do možebitne provalije iz koje povratka nema. Ovdje nije riječ ni o kakvom pesimizmu, nego o viđenju onoga što je moguće vidjeti i što je tu pred nama! Sapienti sat.