Svaki put, kada se u mojoj kancelariji, ponedjeljkom, nekim poslom "nađe" moja saradnica Amalija i usput pročita ovu kolumnu u "Nezavisnim novinama" upita me: "Bože direktorice, kako je ovo lepo. (Amalija je inače, iz Pančeva) Jeste li razmišljali da svoje kolumne jednom objavite u nekoj knjizi?"
Ja se onda nasmijem i kažem joj - možda - ako uspijem da odobrovoljim autore "Alan Forda" da budu i izdavači i recenzenti. (Dakle, od toga nema ništa!)
A, kako se sutra otvara banjalučki "Sajam knjiga", tako je današnji uvod reminiscencija na događaje nad događajem, što i jeste ova svetkovina ozbiljnog štiva. Zato se sjetim prve poratne, 1996. godine, kada je Sajam u Banskom dvoru otvarao akademik Matija Bećković i zanio se - plakatima! Naime, te godine Saša Vasić je dizajnirao plakat stilizovane ptice sa krilima i tijelom knjige, koja se vinula u nebo, što je velikog Matiju do te mjere impresioniralo da je upravo u tom letu ptice-knjige, knjige-ptice, vidio kako neka nova Banja Luka seže u visine.
Od tada je prošlo mnogo sajmova i napisano je bezbroj knjiga. Naravno, moja nijedna.
Zato se ja još uvijek držim svoje kolumne i svaki put, kad sebi samoj kažem - "Ma, dosta je više", iskrsnu neki ljudi-ptice koji mi šalju meilove, presreću na ulici, zovu telefonom ili poruče preko prijatelja da ih "Navrh jezika" podsjeti da i oni postoje. Kako nisam na Fejsbuku i ne pišem blogove, obraduje me što novine doista žive i što ima čitalaca kojima je stalo i do autora i do teme. Uostalom, ja i pišem ljudima, a ne vanzemaljcima.
O vanzemaljcima inače, ovih dana razmišljam. Pitam se kako bi na primjer neki Jupiterijanac, poslan sa zadatkom prikupljanja informacija o Zemljanima, izvikiliksao svoj izvještaj, evo recimo iz Banja Luke.
Jupiterijanac bi prvo potražio pogodno mjesto da smjesti svoj NLO (mada bi to samo za nas bio Neidentifikovani Leteći Objekat, a za njega neki Sasvim Konkretan Jupiterijanski Model) i onda bi satima kružio nad gradom na Vrbasu. Naravno, ne zato što nema gdje da sleti, nego zato što ne zna kako da izabere gdje da sleti, jer je Banja Luka puna fantastičnih i ogromnih rupa! Jupiterijanac, što se podrazumijeva, nema pojma da te rupe nisu poligon za slijetanje kosmičkih brodova, nego skromni osnov za podzemne garaže i podrumske prostorije budućih zgrada.
Tako mu se (dok ne shvati) može učiniti da je grad (u koji dakle, još nije sletio) zapravo civilizacija u nastajanju, što ga može zaprepastiti i navesti na potpuno pogrešnu informaciju o životu na Zemlji. Pogotovo što i Jupiterijanci znaju da traje ovosvjetska finansijska kriza.
Ali, ja se ponekad i osjećam kao vanzemaljac, iskreno da vam kažem.
Na primjer kad gledam sve prisutnije američke serije o ekstremnom mejkoveru. Kandidat ili kandidatkinja, kojima se ne sviđa odraz u ogledalu ili partnerov pogled u krevetu, prijave se na tu i tu adresu i onda ih pokupe limuzinom, odvezu u super hotel, smjeste u bijeli bade mantil, pa udri! Reži podočnjake, sijeci uši, klesaj bradu, vadi zube, pumpaj grudi, ispumpavaj salo, farbaj kosu, maži nokte, zateži guzu... Poslije slijedi šminka i oblačenje novog super super savršenog barbi/ken tijela, štikla ili smoking, pa opet u onu limuzinu s početka i nazad u bazu. Red šampanjca, slavlja, suza radosnica, red fotografija prije i poslije. Ludilo. I sve za dž!
Na kraju, na odjavnoj špici redaju se imena i prezimena, adrese i titule mejkoverača, tako da se svi ružni stanovnici Amerike u dvije-tri minute (dok se oporave od šoka) mogu informisati gdje i kako da ulože životnu ušteđevinu, naslijeđeni novac ili zbog čega da dignu kredit na par decenija. Sve za ljepotu.
Hajde da priznam da ovo i nije baš neka vanzemaljska priča, nego običan slijed pravila novog konzumerskog i silikonskog društva, da nema još jednog mejkover serijala, koji se nikada, ali nikada neće snimati u Bosni i Hercegovini (za razliku od prvospomenutog!)
"Home, sweet home" je naziv emisije u kojoj se mejkover sprovodi nad kućama!!!
Obične, male američke porodice, sa dvoje ili troje djece, prijave se za redizajniranje svojih siromašnih i skromnih životnih prostora. Kad izvuku srećnog dobitnika, desetočlana ekipa arhitekata, dizajnera, projektanata i građevinskih inžinjera stiže u dvorište, a porodica se iseljava. Tata, mama i mala raja se sprovode u super komforni hotel i dok se oni zabavljaju, kuća se renovira bukvalno od temelja. I sve to za svega sedam dana!
Bageri najčešće u potpunosti sruše kuće i onda počinje festival ideja, kojim stručnjaci osmišljavaju kako da urede prostorije, preurede garaže i dvorišta. Dok oni smišljaju i rade, porodica se zabavlja pa su u jednoj od epizoda, klinci poželjeli da vide neki mali Diznilend, nazovimo ga tako, koji je u to vrijeme bio zatvoren, ali su producenti učinili ne samo da se otvori, nego da maloj američkoj porodici domaćin bude sam vlasnik tog zabavnog parka. U drugoj epizodi, pod istim krovom su živjeli tata, mama, nekoliko sinova, ali i budući zet i kćerka, koji su planirali vjenčanje, ali nisu imali novaca ni za prsten. Na svečanosti primopredaje nove kuće, garaže i bazena, producenti su mladencima poklonili i vjenčani prsten i nagradno putovanje na Havaje. U trećoj epizodi mnogočlana američka porodica bila je izuzetno muzički talentovana, pa su im instalisali pravi pravcati studio sa svim mogućim instrumentima, a svečanosti je prisustvovala i kantri pjevačica koju porodica obožava. U četvrtoj epizodi...
Ali, sve ovo nije ništa u odnosu na sam čin suočavanja sa novim domom, nakon mejkovera. Novi krov, božanstveni namještaj, dječije sobe, kupatila, spavaonice, nove kuhinje, pa lampe... izgledaju tako da svi od reda plaču - od male američke porodice, do komšija, inžinjera, producenata, pa do gledalaca. Ma, plačem i ja! Čudo je ta Amerika. Među nama, Zemljanima.
I, šta sad na kraju sve ovo ima sa vanzemaljcima? Pa, ima, jer ako je na primjer i onaj moj Jupiterijanac leteći prema Banja Luci gledao emisiju o mejk overu kuća malih američkih porodica, mogao je da pomisli kako je prava šteta što ljudi koji kopaju velike rupe da bi gradili velike zgrade, ne reklamiraju svoje potencijale tako što bi popravili ili sagradili i koju običnu kuću, za male banjalučke porodice. A da sve to prenosi i televizija. Pa, da svi zaplačemo.
Ovako, plačemo bez razloga.