Nedavna konferencija u čast Međunarodnog dana ljudskih prava navela me je na razmišljanje o nekoliko stvari.
Prvo, država koja očekuje od svojih građana da poštuju zakone uz prijetnju hapšenjem ili zatvorom, ali koja izbjegava ispuniti svoje zakonske obveze, bi najprije trebalo da se pozabaviti time da sebe postavi za primjer. Primjer može biti, recimo, Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Ova konvencija i sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava nisu smjernice ili preporuke, već zakon! To je zakon u Evropi, što uključuje BiH, i obavezujući je za svih 47 zemalja članica.
Drugo, vjerska zajednica koja traži zaštitu i podršku za besplatno praktikovanje vjere, ali ne demonstrira zabrinutost za slobodu drugih vjerskih zajednica, ili nevjernika, bi trebalo da pogleda samoj sebi u oči, prije nego što pokaže u smjeru drugih. Isto tako, jedna etnička grupa koja zahtijeva priznanje za svoj vlastiti bol i patnju iz prošlosti i odgovornost za počinitelje, ali ne širi isto saosjećanje prema žrtvama iz drugih grupa, ili prepoznavanje vlastite odgovornosti traži povlastice, a ne pravdu.
Treće, nakon rata, sukoba i podjela u BiH vjerske zajednice nisu učinile dovoljno da budu dio rješenja umjesto problema. Religije s pravom tvrde da nisu odgovorne za te sukobe i možda one nisu tražile te podjele, ali šta su vjerske zajednice učinile da ih se prevaziđe? Zajedno s političarima i medijima, vjerske vođe se ne mogu smatrati da su bez krivnje za nastavak, pa čak i porast podjela i nerazumijevanja među zajednicama.
Četvrto, ljudska prava su prava pojedinaca. A, ona su za ljude, ne za institucije, grupe ili "kolektive". Konceptualna je greška dati paralelno ili ekvivalento mjesto kolektivnim pravima. U sklopu evropskog zakona o ljudskim pravima, postoje individualna prava, od kojih neka mogu biti ostvarena kolektivno i od kojih neka moraju biti primjenjivana kolektivno. Ovo ni na koji način ipak ne prenosi na bilo koju apstraktnu grupu svoje, odnosno njihovo vlastito prirođeno pravo. Grupe imaju jedino koristi od akumulacije individualnih prava njihovih članova. Vjerska sloboda se takođe odnosi na pojedince - oni imaju pravo na slobodu misli, savjesti i religije, kao i na slobodu izražavanja i slobodu udruživanja, okupljanja - bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima.
Peto, BiH uživa povlastice članstva u Savjetu Evrope, koje je otvorilo vrata za dalje evropske i evroatlantske integracije, ali BiH mora takođe demonstrirati odgovornosti članstva, primjenom standarda, pridržavanjem vrijednostima i sudjelovanjem u zajedničkom radu 47 država članica. EU kopenhaški politički kriteriji su u suštini isti kao i standardi i zakonske norme Savjeta Evrope za demokratiju, ljudska prava i vladavinu zakona. Neobjašnjivo je da BiH ne koristi sve resurse članstva u Savjetu Evrope koji su joj na raspolaganju da pripremi, sprovede i demonstrira efikasno drugim evropskim partnerima da ona, dakle država, entiteti i Brčko distrikt, evropsku budućnost uzimaju za ozbiljno.
Konačno, jedan stariji rabin je na konferenciji, možda, vratio nešto moje vjere u vjerske vođe, kada je iznio jednostavnu, očitu, istinu koju se niko drugi nije dosjetio spomenuti: "Vi ste moja braća i sestre; što želim za sebe, želim za vas; kako volim sebe, tako volim vas". Nije li to središnja teza svih religija? Sa svjetovne tačke gledišta, u našem evropskom zakonu o ljudskim pravima, ugovorima, mehanizmima i tako dalje, postoji nešto što je generalni sekretar Savjeta Evrope gospodin Torbjorn Jagland sažeo kada je u svojoj izjavi za Međunarodni dan ljudskih prava naveo: "Ljudska prava su za sve ili nisu ni za koga".