Svake godine u ovo doba krenu priče o kršenju "osnovnih ljudskih prava". Dignu se, tog famoznog 10. decembra, bukvalno svi - od NVO, do ministarstava koja u nazivu nose ljudsko pravo, pa sve do institucije ombudsmana. Naravno, tu su i TV emisije, seminari, okrugli stolovi, leci na tu temu, slike zlostavljanih, obespravljenih, poniženih.
I uvijek iznova sve te priče ostave gorak ukus u ustima. Osim toga što su brojke svake godine, po pravilu, poražavajuće, što je lista oblasti u kojima se ona krše sve duža, a kršioci sve masovniji, dodatno iritira činjenica da se o tome priča uglavnom "tog međunarodnog dana".
Tako je i kad je riječ o AIDS-u, korupciji i svim pošastima koje imaju svoj dan u godini. Tad krenu osude, svi složno obećavaju da taj dan neće biti jedini u godini kad će se pričati o tome, nego i sutra i prekosutra i idućeg mjeseca...
I onda kad cijela ta frka prođe, sve po starom. Krše se radnička, dječja, ženska, trudnička i većina drugih prava koja su plodna za kršenje.
Otkazi pljušte, predmeti decenijama skupljaju prašinu po sudskim policama. I tako ukrug. Dok ponovo ne dođemo do tog 10. decembra.
Svaka priča o demokratiji, pravu i zakonu pada u vodu pred kršenjem onog osnovnog ljudskog prava.