Svaki put kada sam se seljakao, a posebno posljednji put, kada sam se konačno vratio u svoj stan, najviše problema imao sam s knjigama. Trebalo je knjige, poredane u kartonske kutije, unositi u stan, pa ih onda redati po policama. Često sam pomišljao da su mi tolike knjige opterećenje, da bi ih se trebalo osloboditi. Posebno neke od njih, kao što su zbirke poezije anonimnih autora koje sam tokom godina dobijao na poklon uz posvetu. Sve te pjesme, uz dužno poštovanje prema trudu autora, imaju malu vrijednost. Te knjižice samo svjedoče o sujeti mnogih pjesnika.
Mada je svaka knjiga vrijedna, preslažući ih dosta puta, i neka djela koja se bave istorijom činila su mi se suvišnim. I tu su autori izražavali svoju sujetu pokazujući da znaju svašta o istoriji, a zapravo su samo ispoljavali svoju nekompetentnost u oblasti kojom se bave. Iskreno rečeno, dojadila mi je prošlost gdje se opisuju ili veličaju razni carevi, kraljevi i velmože, gdje se prepričavaju ratovi i bitke. Nikako da ljudi shvate da se prošlost ne sadrži u ratnim pohodima, u političkim velikanima, nego da se istorija saznaje u svakodnevnim životima ljudi. Znamo za ratove i kraljeve, a ne znamo kako se u to doba živjelo.
Kada sam ovih dana dobio knjige o prošlosti Trebinja, obradovao sam se što neko posvećuje pažnju ljudima, običnim građanima koji nisu ništa epohalno učinili za svoga života, ali su i te kako svojom osobenošću ostavili pečat na tim prošlim vremenima. Autor knjiga Ljubiša Anđelić posvetio se svojim sugrađanima, izvlačeći iz zaborava mnoge ljude koji su obitavali u Trebinju u vremenu Drugog svjetskog rata pa do kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka.
Sa neizmjernim simpatijama Ljubiša Anđelić opisuje ljude, njihove ponekad neobične sudbine, od kljastog prodavača novina i Huke koji je cijepao karte na ulazu u kino, pa do mnogih ljekara i gostioničara, bez čijih likova jedan grad ne bi imao svoju fizionomiju. Pročitao sam Anđelićevih pet knjiga (od osam objavljenih), a nigdje nisam naišao na imena predsjednika opština i političara, jer je Ljubiša ispravno smatrao da grad ne čine njegovi upravljači, nego stanovnici sa svim svojim ljudskim osobinama, dobrotama i manama.
Neprocjenjiva vrijednost ovih knjiga je što od zaborava izvlači jedno prohujalo vrijeme sa šarenilom likova. Naravno da je vrijednost značajna za Trebinjce i sve one koji su bar malo živjeli u ovom lijepom gradu, a za druge nije od nekog interesa, jer nemaju emocija i nostalgije za ovim nekadašnjim gradom.
Mislim da čovjek živi u svom omeđenom lokalitetu. Širi prostori mu dođu samo kao izleti u neki drukčiji ambijent, među neke nove ljude. Osim rijetkih svjetskih putnika, čovjek je omeđen svojim prostorom gdje se svakodnevno kreće, pa je njegova stvarna istorija prošlost njegovih ulica kojim se kreće, ljudi koje je susretao godinama. Tamo nema bitke, tamo neki predsjednici prisutni su u tim prošlim danima, ali su daleko u sjećanjima. Moja istorija je istorija moje ulice, mog kvarta, mog grada, a gore neke vlasti koje se mijenjaju samo su dekor koji se gubi u magli.
Čitao sam i prelistavao mnoge knjige o našim gradovima, svakako su za stanovnike tih mjesta zanimljive. Gotovo sve su pisane sa ambicijom sveobuhvatnog istorijskog utemeljenja, prepričavajući iz drugih knjiga šta se u davnim danima dešavalo. Sve te monografije gradova i krajeva nisu nepotrebne, ali nemaju dušu. Ljubiša Anđelić je pokazao da se o povijesti svog grada može pisati sa sentimentom, da bi ta prošlost imala životnost. Često se pominje Mula Mustafa Bašeskija, a mnogi ga nisu čitali, pa ne znaju da je vrijednost ovog ljetopisca u jednostavnosti iskazivanja. Bašeskija je samo svakodnevno bilježio dešavanja u Sarajevu, od zapisivanja onih koji su umrli, notiranja čija je radnja u čaršiji izgorjela, pa do zabilješki da su žandari uhitili neke hrsuze. Ta jednostavnost, to zapisivanje malih zgoda u čaršiji označili su Bašeskiju kao izuzetnog hroničara svog vremena.
Nije prilično upoređivati Bašeskiju i Ljubišu Anđelića, ali i kod ovog nekada trebinjskog novinara ističe se jednostavnost pisane riječi, pa tako i lako čitanje napisanog. Ako bih bio cjepidlaka pa nešto zamjerio ovom hroničaru, onda je to nekonzistentnost, jer se svojim pisanjem otiskuje u druge predjele, kao što su Beograd, Sarajevo, Boka Kotorska, posebno Španija, a za Dubrovnik je razumljivo, jer je nekada Trebinje bilo pupčanom vrpcom vezano za ovaj biser na Jadranu. Nažalost, više nije.
Ali je zato izuzetno Anđelićevo precizno navođenje radnji oko pijace, s pominjanjem krčmara i prodavačice metražnom robom. Naravno da autor nije mogao preskočiti Trebišnjicu, pa u njegovoj vizuri ova rijeka dobija mitsko značenje. Anđelić je otrgnuo od zaborava i željezničku prugu, koja je nekada prolazila kroz Trebinje.
Za mene ove male knjižice Ljubiše Anđelića imaju većeg značaja nego mnoge istorijske knjižurine. Pisane su s dušom i za dušu lokalnog stanovništva.