U bolesnom društvu ni fudbal ne može biti drugačiji nego - bolestan. Kao što oni na visokom nivou, naši parlamentarci i mudraci u izvršnoj vlasti vode računa samo o nacionalnoj izbalansiranosti, tako i oni što vode Nogometni savez BiH strogo paze da su nacionalno šaroliki, a ostalo je fušeraj. U državnom parlamentu osnovna im je briga kako provući zakon o povećanju svojih plata i osiguranoj dobroj penziji, a tako i ovi što rukovode našim fudbalom gledaju samo kako će se dočepati para.
Frka oko selektora Kodre je najobičnija frka oko love, stalo glavešinama u našem loptačkom sportu da reprezentacija s utakmice u Teheranu donese nešto para u njihov džep. Sve je ostalo nevažno, jer oni ne sjede na visokim fudbalskim stolicama da bi unaprijedili ovu igu u nas, nego samo da bi ćopili bilo kakvu lovu. Na sudu se nalaze tužbe protiv nekih funkcionera zbog mutnih malverzacija, a oni i dalje sjede na istim mjestima, kao Munib Ušanović, sekretar, jer je to predsjedništvo jedinstveno u zaštiti svoji prava da mute. Isto kao što su njihove važnije kolege u vrhu politike jedinstvene onda kada treba braniti svoje deblje buđelare.
Čudim se što naši sportski novinari nisu povisili glas što se u nas gotovo sve utakmice prve lige završavaju pobjedom domaćina. To je skandal koji govori kako je naš fudbal do krajnosti korumpiran. Igrači, treneri, novinari i publika pristaju da se unaprijed znaju svi rezultati, jer nema tog sudije koji će pristati da gosti pobijede. Zar to nije najobičnija zajebancija, gdje su zajebani svi.
Ne može se reći da na ovim prostorima ne stasavaju dobri fudbaleri; bila je plejada izvrsnih znalaca ove igre koji su protutnjali preko naših igrališta. Znamo li današnje i jedno ime? Čim malo bolje umije baratati loptom igrač zdimi u inostranstvo. Kod nas se ne gaji sportska igra, nego umijeće kako se dočepati para u nekom stranom klubu. Ali se zato gaji publika koja je jezgro nacionalističkog divljanja. I umjesto da Predsjedništvo N/FS BiH vodi sustavno pažnju o svim segmentima ove igre, o sudijama, o igračima, o trenerima, o publici, oni smjenjuju selektora jer ga nije bilo briga za njihov novac iz Teherana, jer je izgleda htio da osmisli i unaprijedi reprezentativnu igru. I tom predsjedništvu niko ništa ne može, jer su birani od lokalnih fudbalskih funkcionera sa cijele teritorije BiH, koji se isto tako lovatorski ponašaju u svojim lokalnim okvirima.
Profesionalizam koji je zvanično ustoličen u našem fudbalu je obična karikatura. Fudbaleri su loše plaćeni, sudije žive od mita, rukovodioci od nedostatka dokaza u mutnim radnjama. Stručnost, vještina i talenat ustupili su mjesto primitivizmu.
Naši bi htjeli da se usporede kako to rade u drugim državama. U tom poređenju jedino im uspijeva praviti afere, kao što su česte i u najjačim fudbalskim državama. Ali oni se tamo trude da barem sankcionišu mućke, kao što je u Srbiji i legenda fudbala Dragan Džajić dopao zatvora. U ostalim stvarima naši ne mogu ni primirisati drugima, posebno u organizaciji i radu s igračima. Naše utakmice slabije su nego nekadašnja dječačka igra krpenjače na livadi pokraj rijeke.
Stalno gledam prenose utakmica stranih liga i oduševljen sam, pored često virtuozne igre, što je gotovo svaka utakmica neizvjesna do kraja. I nezavisno od rezultata igrači izgaraju do posljednjeg zvižduka sudije. A kod nas su utakmice najobičnije kalkulacije.
No i u tom svjetskom nogometu čude me ogromne svote novca koje igrač dobija za prelazak iz kluba u klub. Svjetski majstori zaslužuju veliki novac, a da li baš desetine i desetine miliona eura? I kad klub skupo plati igrača, kao što je Čelzi platio Ševčenka, nije mi jasno zašto ga onda drži na klupi? Investicija koja je propala. Što govori da je i u fudbalu na sceni grubo tržište, gdje postoji rizici, gdje konkurancija jede žive igrače.
Postoji ne mnogo glasna misao, kao u Austriji, da utakmice za Evropsko prvenstvo samo podstiču međudržavnu netrpeljivost. I da je fudbal kolijevka međunacionalne mržnje. To mi dobro znamo, jer je utakmica između Dinama i Crvene zvezde bila početak monstruoznog rata na ovim prostorima. Upravo zbog toga rukovoditi fudbalom kod nas je veoma odgovoran posao, za koji današnje rukovodstvo nema nimalo predispozicija.