Nije lako biti slobodan, jer kao pojedinac sam odlučujuš, ideš tamo gdje te misao vodi, radiš ono što sam odabereš da je najbolje. Mnogo je bolje biti rob, pod šapom "velikog brata", drugi te vode i drugi za tebe odlučuju. Sakriješ se u gomilu, pa vičeš, a da niko ne zna da si ti vikao. Robovi uvijek primaju pohvale od svojih vođa, a ponekad bude i nekih darova, a slobodan čovjek je kao vejka na vjetru, teško se održava.
Kada se sakupi masa ljudi i krene za svojim vođom može biti svakakvog belaja. Neprestano gledamo na televiziji scene masovnih pokreta, gužvi, kod nas i u svijetu, gdje stradaju gradski kvartovi, a često bogme i ljudi. Tu je samo pitanje ko su vođe, za šta se bore, šta hoće. U današnjem vremenu u velikim metropolama najčešće je borba protiv multinacionalnih kompanija, koje sve više radnika ostavljaju na ulici.
Kod nas još nije došlo do takve vrste protesta, mada je neizvjesno kada će se takva masovna okupljanja desiti. Ali zato se stvaraju gomile koje se vesele što je državna fudbalska reprezentacija pobijedila. Nose parole po gradovima, uglavnom u Federaciji BiH, trube u automobilima, pušu u pištaljke. Tu masu treba razumjeti, gdje su se sakupili uglavnom mladi, jer vole nogomet, a posebno kad njihovi ljubimci pobijede. Međutim, kada se nešto bolje raskopa, tu je takođe politika uvukla svoje prste, ona najgora, ona nacionalistička.
Ne možemo ni slaviti pobjedu na sportskom polju da tu nema natruha izazivanja, inata, pa čak i mržnje. U Mostaru je rulja mladih krenula s istočne strane na zapadnu, a to se odmah zna šta znači. Na svu sreću, policija ih je zaustavila. Može li se slaviti sportska pobjeda, a da se ne provociraju drugi? Prije i poslije utakmice takvih provokacija ima dosta u svijetu, ali su rijetke one koje imaju nacionalistički naboj. Što se u Mostaru ne mogu dogovoriti oko izbora gradonačelnika jasno je i po navijačima na fudbalskim utakmicama.
Kako mnogi političari iz Republike Srpske često naglašavaju kako ih Bosna i Hercegovina nimalo ne interesuje, shodno tome nije ih briga kako je igrala naša nogometna reprezentacija. To dobro znaju navijači u Federaciji, pa su bučniji u veselju za dobru oktavu da bi izazivali one u drugom entitetu. Ne možeš igrati ni lopte da tu nema šovinizma.
Odavno su već stvorena dva patriotizma: onaj koji veliča Bosnu i Hecegovinu i drugi koji zna samo za Republiku Srpsku. Ponekad ne mogu da slušam jedne kako kriču da vole BiH, kao da nemaju majke i oca, nemaju djevojaka da prema njima iskažu svoju ljubav. Zašto bi se država voljela, njoj se pripada, u njoj se živi. A još su mi čudniji oni koji se zaklinju u BiH, a utekli su u neke daleke zemlje. Kada bi se analizirao svaki onaj koji se do neba kune u BiH, kao što je primjerice kantonalni ministar kulture Emir Hadžihafizbegović, brzo bi se uvidjelo da je tu jedna velika obmana, sračunata na reklamni efekat. Zašto bi neko od mene tražio da zemlju u kojoj živim volim ili mrzim? Jedino što mi je dužnost jeste da poštujem njene zakone i običaje.
Također ne mogu da shvatim odbojnost Milorada Dodika prema BiH. A onda za njim nastupa armija onih koji ga oponašaju. Kako misle da iskažu svoju kulturu i civiliziranost time što nepoštuju zemlju u kojoj žive? Niko ne očekuje ni od koga da voli i bude voljen, ali je ljudski minimum da se bude pristojan prema tuđim ljubavima.
Nisam čuo još nijednog našeg nacionalnog vođu da smiruje strasti, da među svojim narodom govori o toleranciji, da drugog i drugačijeg ne treba gledati kao neprijatelja. Ovo prepucavanje među političarima, koje se prenosi sve do navijačkih skupina, ne može vječno da traje. Hoćemo li mi u Evropi ostati neko ostrvo prepoznatljivo po netrpeljivosti?
U našoj zemlji ima oko 50 škola u kojima su đaci podijeljeni, nemaju dodira jedni s drugima. Izgleda da taj aparthejd ide naruku vlastima, jer samo među podijeljenim ljudima oni mogu opstati na svojim mjestima. Naprosto je nevjerovatno kako je strast na fudbalskim utakmicama već odavno prenesena u sve pore društvenog života. I nikome to ne smeta, jer su postali robovi svojih nacija, a samo sporadični slobodni ljudi ukazuju na sav mrak koji se širi po našoj zemlji. Eto, nema više ni radosti oko nogometne igre, da se čovjek ne razočara u patriote, podijeljene u svoje torove.
Nikoga ne možeš natjerati da voli fudbal, kao što ne možeš nikome zamjeriti što navija za reprezentaciju, ni što navija za svoj entitet. Ali itekako možeš zamjeriti onima koji ignorišu tuđu ljubav, a uzdižu samo svoju.