Sve je počelo s jednom kožnatom torbom koja se odnekud našla u Središnjici HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Nisu siromašne žrtve fašizma mogle ni slutiti da će se u budućnosti ovdje sviti takvo razbojničko gnijezdo u koje luksuznim audijima stalno dolaze razni tipovi u "Brioni" odijelima, pa ostavljaju ručnu prtljagu u kojoj se slučajnim pregledom nađe dva milijuna kuna.
Na vrhu gomile novčanica bila je, štaviše, umjesto anzih-karte blagdanska čestitka s tiskanim tekstom: "Čestit Božić i sretna Nova godina!"
- Odakle nam ovo? - upitao je Branko Bačić, glavni tajnik HDZ-a, kojega je na to mjesto tek postavila nova premijerka Kosor, zbunjena službenica u stranačkoj administraciji.
- Pa, ostavio je gospodin Barišić! Mi smo stavile u sef, da se milijuni ipak ne vuku naokolo!
Iako se u nekoliko njegovih javnih nastupa pokazalo da ne zna dobro hrvatski (on je iz Blata, sela na sredini otoka Korčula, gdje se živi izolirano kao u Janjevu na Kosovu) Bačić nije budala - zbrojio je smjesta dva i dva. Gospodin Barišić, naime, već sjedi u tijesnoj ćeliji Istražnog zatvora u Remetincu.
- Odnesite to smjesta Bajiću! - povikao je prilično nervozno. I tako je zatim, od Bačića do državnog tužitelja Bajića, preko Barišića, direktora hrvatske Carine, ukleta kožnata torba dovela do raspleta ova fantastične hrvatske političke storije.
Bivšeg direktora hrvatske Carine optužila je i u istražni zatvor spremila njegova ljubavnica koju su istražitelji Uprave za suzbijanje organiziranog kriminala zgrabili kad su ustanovili da je gospođa bez natječaja dobivala milijunske marketinške ugovore s javnim poduzećima. "Fimi-media", njena mala, praktično nepostojeća firmica imala je ekskluziv kod osamnaest divovskih državnih kopanija, koje sve imaju prefiks "hrvatsko" (Hrvatske auto-ceste, Hrvatske šume, Hrvatske vode, itd. uključujući Osiguravajuće društvo "Croatia"). Kako joj je uspjelo doći do ugovora za poslove koje uopće nije odrađivala, iako je novac, okrugle svote milijuna, dobivala unaprijed? E, to ona ne zna, objasnila je istražiteljima, jedino zna da je sve išlo preko gospodina Barišića, šefa Carine, bliskog premijerovog suradnika i njenog intimnog prijatelja. Uskokovci su ga ispitali, ali on se izmotavao i sugerirao da je riječ o osveti iznevjerene ljubavnice - kao, očekivala je da se za nju oženi kad mu je umrla žena, a on nije, i tako... No, dok su se češljali ti ugovori s javnim poduzećima, neprozvan je propjevao jedan nedavno otpušten direktor u "Croatiji", koji je odlučio da se osveti ranijim poslodavcima. Objasnio je istražiteljima i odmah ispričao novinarima kako je u prostorijama uprave Carina bio održan sastanak svih osamnaest direktora javnih poduzeća na kojemu je sam bivši premijer Ivo Sanader naredio okupljenima - sklapat ćete ugovore za promociju s tvrtkom "Fimi-media", a Barišić, kao stranački funkcioner, to će nadzirati - ovo je za nas, za stranku na vlasti, vrlo važna stvar!
Bilo je dovoljno elemenata da se u buksu odmah strpa siromašna ljubavnica, koja je onda detaljno svjedočila, pa su priveli i samoga Brišića. Pilikom pretresa stana, našli su kod njega milijune u svim mogućim valutama - lova je ispadala iz svih ladica. U ormaru visila su nebrojena odijela "Brioni" i po mjeri šivane "Brioni" košulje, garderoba vrijednija od godišnjih plaća cijelog isljedničkog tima. Strpali su ga u zatvor i ondje dugo držali. čovjek je udovac, još je i bolestan, pa kad je sav onaj komfor zamijenio ćelijom od sedam kvadrata i zatvorskom uniformom, propjevao je i rekao: "Ja sam samo radio po Sanaderovim instrukcijama!" Nagodio se i postao "zaštićeni svjedok".
Tako je izdan uhidbeni nalog za bivšeg premijera, a dr. Ivo, kojega su na vrijeme obavijestili kako je tražen, zbrisao je u Austriju, gdje mu je brat Miro (on je u međuvremenu službeno promijenio ime u Flavio) kupio kartu za Ameriku. Amerika će ga zaštititi, računao je - ondje je već dobio mjesto predavača na Sveučilištu Columbija, i to na Averell Harriman centru koji drži State Department. No, Bajić je jako dobar s američkim ambasadorom Foleyom te - kao što je pokazao Wikileaks - stranom diplomati uredno lifra hrvatske državne tajne. Sad se to pokazalo korisnim - prije nego je auto sa Sanaderovima stigao do minhenskog aerodroma, SAD su otkazale Ivinu vizu. Što bi rekao Vuk Jeremić - kraj takvih prijatelja, neprijatelji ti ne trebaju. Čestita Rusija zaštitila bi te makar imao ruke krvave do lakata - opasno je saditi tikve s demokracijom.
Sanadera je po tjeralici tada zatvorila austrijska policija. U Salzburgu malo su koketirali s idejom da ga prvo istražuju oko velike afere Hypo banke u kojoj su pronevjerene milijarde eura, ali kako je austrijska vlada očito odlučila da gubitak podnese, a sačuva sad nacionaliziranu banku, naprosto su ga izručili Hrvatima da se s njim zavrkavaju kako znaju. Tako će se zaobići bankarsko-politička zavjera tri srednjoeuropska klerikalna politička karizmatika ne osobito zainteresirana za žene koji se svi prezivaju na -er (koruški Haider, hrvatski Sanader i bavarski Steuber). Ta dimenzija, dakle, nije bitna, nego je riječ o tipičnom balkanskom lopovluku. Eto im ga na. Salzburški sudac oprao je ruke, a Sanader je otpremljen u Hrvatsku.
Istodobno, Barišić je postao krunski svjedok nagodivši se s državnim odvjetnikom Bajićem koji, po novom Zakonu o kaznenom postupku, ima gotovo neograničene ovlasti. Objasnio je cijelu kombinaciju. Postojala je reketarska mreža koja je perušala javna poduzeća, gdje su direktori morali puniti torbe kešom, pa ih preko povjerljivih ljudi poput Barišića, dostavljali u HDZ za stranačke potrebe, prethodno odvadivši za sebe koliko god bi se usudili. Oko dvadeset posto svih iznosa, nosilo se zatim dr. Ivi u kabinet. Kod njega su u kući prilikom pretresa pronašli u "tajnoj sobi" slike odnosene iz depoa hrvatskih muzeja i svakojaka druga čudesa, ali gotovine nije bilo nigdje - kamo je nestala?
Uočeno je da je često putovao Vladinim avionom, a pratio ga je Božo Biškupić, ministar kulture, koji je nosio torbe, ali što je u njima bilo ne zna se, jer članove Vlade nitko ne pregledava, pogotovo ne carinici korumpiranog šefa Carine. Zatim se ustanovilo kako je Vladin avion svakog tjedna letio u Klagenfurt. Ondje je, to su novine još odavno razotkrile pišući o aferi Hypo banke, ta koruška financijska kuća u jednom malom dvorcu uredila blagajnu i bordel za VIP-klijente. Odatle lova ide autom u obližnji Vaduz, glavni grad kneževine Lichtensten, koja nema čuvanu granicu - prelaziš bez zaustavljanja - a to je najpoznatija na svijetu poreska oaza, što glumi državu, dok suvereni veliki knez Hans-Adam II, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, vrijeme umjesto u ovoj štajerskoj vukojebini provodi u svojoj vili na privatnom karipskom otoku Mustique.
Fajn, rekli su sad istražitelji, vidimo kako se do para dolazilo, kako su ih slali Sanaderu (njemu je bila namijenjena i ona torba sa čestitkom, koja je zapela u Središnjici, pošto je Barišić bio u buksi pa je nije imao tko odnijeti), ali gdje je ostatak, najveći dio novca koji se, navodno, prikupljao za političke potrebe?
Iskusni istraživači već su znali koga treba zgrabiti - tajnicu. Gospođa je nezaštićena, one neće kao branitelja angažirati g. Antu Nobila ili g. Čedu Prodanovića, koje uzimaš samo ako si kriv, ali ti nitko ništa ne može, jer si, kao i oni, previše dobro društveno povezan... Gospođa se stoga boji, a kako je lova prolazila kroz njene ruke, ima ona obično sačuvanu i neku evidenciju, sa strane, zlu ne trebalo. Gđa Branka Pavošević bila je tajnica HDZ-a u doba koje je tu važno, pa su je zgrabili i odveli u USKOK. Pokazalo se da ima ne bilješke, nego cijeli zlatni rudnik podataka, koji su uskočki policajci otkopali pored štale na zemlji njezinih roditelja. Gospođu su, naime, bili smijenili s tajničkog mjesta, kad se mijenjalo rukovodstvo pa otišao tadašnji politički glavni tajnik, bivši šef policije Ivan Jarnjak. No, zadržali su je kao disponenticu crnih fondova, pa je shvatila da bi joj se moglo dogoditi ono što joj se upravo i događa - da svi šefovi kažu kako nemaju pojma o kakvim ona to novčanim transakcijama govori... Stoga je na vrijeme bila pospremila i zakopala sve potpisane izdatnice. Kao glavna blagajnica crnog fonda, gđa Pavošević je, naime, dilala po stranci pare koje su, preko "Fimi-medije" i drugih sličnih kanala (nije to, naravno, bio jedini izvor novca u hadezeovskom Imperiju zla) stizale u Središnjicu na Trgu žrtava fašizma.
Imala je popis koji je precizirao kome koliko - ministri i važniji funkcioneri dobivali su po pet-šest tisuća, a administrativno osoblje po tri-četiri. Bez poreza, lijepa narukvica, ništa spektakularno, ali dobro se nađe... Stvar ima dvojaki smisao. Prvo, time se naznačivalo koliko do koga Gazda drži, pa je njegova bivša sekretarica, a zatim ministrica crnokosa Binca Matković dobivala više od potonjeg potpredsjednika HDZ-a, ministra zdravstva Milinovića. Drugo, budući da su svi uzimali i svakog mjeseca potpisivali, pretvarali su se u zavjerničko bratsvo, pa obavezivali na šutnju, kako ne bi sami sebe inkriminirali, ako nešto izlaju... To je bila dobra sigurnosna mjera, ako se zanemari mogućnost da se protiv stranke povede energična, koncentrirana istraga, samo što je bilo jasno da do toga ne može doći dok HDZ kontrolira državni aparat i njegove "nezavisne" pravosudne institucije... Da, to je sve lijepo izgledalo tada, u doba Sanaderove svemoći, ali stvari su se neočekivano promijenile kad je on pao s vlasti pa u Hrvatskoj nezadrživo započeo proces koji će je naplaviti pred vrata Europske zajednice.
Počelo je s pra-aferom Hypo, u kojoj su Haider-Steuber-Sanader dirnuli u vitalne njemačke interese, pa je jedan telefonski poziv europske reduše Angele Merkel bio dovoljan da hrvatski šef Vlade shvati kako se mora povući. Još ranije, on je bio zapao u krizu kad je u državi nastalo bezvlašće i na ulicama zaredala ubojstva prominentnih novinara i građana, u sklopu obračuna oko kontrole fondova koji su otuđeni još početkom devedesetih godina, pod izlikom da se prikupljaju za kupovinu oružja i obranu Hrvatske. Do takve eskalacije nasilja koja je destabilizirala režim došlo je jer je Sanader namjerno oslabio represivni aparat popunivši ga trećerazrednim korumpiranim idiotima, kako bi se nesmetano mogla odvijati hadezeovska sveobuhvatna pljačka na svim razinama. No, kad je toliko snižen prag "društvenog imuniteta", razmahale su se i konkurentske, ulične gangsterske bande i potekla je krv na ulicama glavnog grada... Sanader je bio prinuđen angažirati kao ministra unutrašnjih poslova poštenog fanatika Tomicu Karamarka, koji, prirodno, nije član HDZ-a. A ovaj je, uz gangstere, nasrnuo i na druge opasne i korumpirane tipove, koji su svi, naravno, vezani za HDZ. Policijska istraga dovela je do uhićenja slavonskog poglavice Branimira Glavaša, a optužen je i bivši ministar unutrašnjih poslova, Karamarkov prethodnik Berislav Rončević. I on je, čini se, krao za stranačke fondove. Režim se počeo raspadati. Kad ga je Merkelica prišarafila, Sanader je stoga odlučio da napusti brod koji tone. Mislio je da stvar nikad neće doći do njega, ali se prevario. Nasljednica koju je odabrao zaključivši da je glupa i ne previše ambiciozna, pokazala se to dva puta više nego bi bilo tko unaprijed pomislio - i omogućila nesmetanu istragu Sanadera i svih onih koji su ga u stranci još podržavali. Tada je stvar poprimila obrise frakcijskog rata, borbe za vlast unutar vladajuće stranke, samo što se eskalacija nije mogla kontrolirati, jer se državni odvjetnik posve oteo pa, zaključivši kako ova vlast nema nikakave šanse na izborima, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike, koji ga također svesrdno podržava iako o tome nema dokaza na Wikileaksu, stao privoditi tajnice...
Od istrage nepoćudnih sanaderovaca postala je to tako kampanja protiv cijele stranke, koja je sva sazdana na korupciji. Ključni podatak iz istrage otkriven je pak protekle nedjelje u "Večernjem listu". Ražalovana stranačka blagajnica, objavljeno je, iz crnog je fonda prebacivala lovu za izbornu kampanju same Jadranke Kosor. I to ne samo za njenu predsjedničku kampanju 2005. kad je bila poslana da pogine, nego i za prethodne parlamentarne izbore 2007. kad je vodila najvažniju, prvu izbornu jedinicu u Zagrebu. U njenu kampanju utuklo se 13 milijuna ilegalnih kuna ukradenih iz javnih poduzeća - dva milijuna eura - a ona izjavljuje da o tome nije imala pojma. Jer, novčanim stvarima bavili su se drugi ljudi, a ona samo politikom. Ništa nije znala. Isto tako nije imala pojma kakav je čovjek Sanader, kojemu je bila odana zamjenica, pa bespogovorno potpisivala i izglasavala sve što bi joj poturio, dok nije stekao toliko povjerenje da ju je postavio za svoju nasljednicu na čelu stranke, pa se protiv njega okrenula, ljuta kao furija i strpala ga u remetinečku ćeliju od sedam kvadratnih metara.
No to je vječni obrazac balkanske politike. Drug Tito optužio je svog zamjenika druga Rankovića da je uspostavio policijski represivni režim. Tuđmanov zamjenik Stipe Mesić optužuje sad Franju kao nacionalista koji je zemlju gurnuo u rat. Sanaderova zamjenica i nasljednica Jadranka Kosor okrivljuje svog šefa za uspostavu korupcijske hobotnice. No drug Tito barem se nije pravio blesav. Nije pretendirao na status naivnog demokrata - daleko od toga, i stoga se nije morao izmotavati kako "nije znao", "nije bio svjestan", te "da se jako šokirao kad je ustanovio da..."
U Središnjici HDZ-a upravo traje težak obračun onih koji nisu znali oko toga tko je najkrivlji da se sve saznalo. Njihov izlazak na izbore bit će pouzdan test narodne gluposti.