Druže, polako se spremaj, na jesen idemo u lov na fazane, reče mi neki dan prijatelj iz vojničkih dana.
Na tren zastadoh, pogledah mog nekadašnjeg desetara onako čudno. Znam da smo na obuci u Bijeljini pucali iz kalašnjikova, al' lovačku pušku nikad nismo u ruke uzeli, a kamoli išli u lov. Oprezno ga priupitah otkud mu odjednom takva ideja. Brecnu se on onako ozbiljno: "Pa imam, druže, svoju šumu na 22 dunuma u Aleksandrovcu, kad skreneš desno sa glavnog puta kod 'Kaldere' na nekih pet kilometara."
Tek sad mi ništa nije jasno, znam da radi neke projekte za opštinu, obrađuje i zemlju, hvala bogu Lijevče polje za to je i stvoreno, ali mi se iznad glave pojavio veliki upitnik. Mislim se otkud mu odjednom šuma kad nikad o njoj nije pričao, a drva za zimu, znam, kupuje od komšijinog brata, pa odlučim da razjasnim sve dileme: "Ček, stani malo, o kakvoj šumi i fazanima pričaš?! Nisi valjda kupio šumu, kakva ti je to investicija, ljudi ulažu u stanove, a ti u šume, otkud ti pare u ova gadna vremena...", krenem da ga zasipam pitanjima znajući da nije "glavešina" da može sebi taj hobi tek tako priuštiti.
Nasmija se on na to pa reče: "Pitaj, brate, ove u katastru i poreznike, pa će ti reći da imam šumu." Krenu mi potanko objašnjavati da je bio u Poreskoj upravi gdje je predao prijavu za upis u fiskalni registar nepokretnosti i posjedovni list iz katastra koji mu je prethodno, iz ko zna kog razloga, tražila mlada službenica za šalterom. Gleda službenica, priča mi drug, one papire, uoči neku razliku, pa ga onako nesigurno priupita što je u prijavi upisao da ima zemlju kad u posjedovnom listu stoji šuma. Objasni on da se u katastru od ko zna kada vodi šuma, a da je to odavno poljoprivredno zemljište. Veli mu ona da će to njihovi ljudi provjeriti na terenu kako, ne daj bože, ne bi prevario državu. Al' moj desetar nešto skeptičan i uvjeren da će na kraju ispaštati njegov novčanik.
"Ma kakva kontrola, ko da će oni bilo šta provjeravati. Evo, ko da gledam, neki ćato će mi u obračunu poreza pridodati i nepostojeću šumu, pa mi sve to zajedno ispostaviti da platim uz kojekav još šumski i lovni doprinos", reče on vrteći zabrinuto glavom. "Čitam da su i 'Šume Srpske' u problemima, trebaće im moj podsticaj isto kao i željeznici."
Eto i imovina mog desetara postade statistička crtica u fiskalnom registru nepokretnosti RS zbog kojeg mi se posljednjih sedmica na bolove u nogama žalio svaki drugi rođak, prijatelj, komšija... Da ne pričam o svim neznanim junacima koji popadaše satima stojeći u koloni na bojnom polju u velelepnoj zgradi Poreske uprave. Padaju redom ko partizani na Igmanskom maršu, a nit prelaze nemilosrdnu planinu nit je stegla ciča zima, već se samo u hodniku pomjere po metar prema šalteru na svaka dva sata. A i kako ne bi bili dugi redovi kada su se svi u "pet do dvanaest" sjetili da moraju prijaviti nepokretnu imovinu, iako je upis trajao duže od dvije godine!
Ljuti boj se bije ispred šaltera, neki brko u crvenoj majici grmi kako nema vremena čekati četiri sata, izmače mu, kaže, posao prevoza građevinskog materijala, neki djed sa šeširom se uhvatio za leđa, pa onda naizmjenično protrlja desno rame koje je napala reuma i bronda onako sam za sebe. Sredovječna žena u ljubičasto-crnom kostimu iza njega bjesni na državu i "one koji izmisliše ovo", pa pita sve oko sebe kako da ispuni golemu prijavu kad nije građevinski inženjer, već tekstilni tehničar. Mislio sam da će joj tražiti i potvrdu o zanimanju, al' za divno čudo nisu. Od naroda traže samo da zna konstrukciju zgrade, vrstu izolacije, vrata, prozora... i jednu sitnicu - od kojeg su materijala napravljeni. U obrascu, što je najgore, nema rubrike "obična", pa da samo redovom iksiraju stavke od krova do podova. Ko je narodu vala kriv, pogotovo ovom urbano-palanačkom, što se nikad nije verao po krovu zgrade i provjeravao. Pa zaista, kakvi smo to ljudi kad ni to ne znamo. Lako je napasti jadnog poreskog službenika, koji nenaviknut na posao duži od osam sati dnevno, nervozan mora ovih dana ostajati do šest popodne i raditi, kakvog li mučenja, još i subotom. Jest to prekovremeno plaćeno, al' zaista nije u redu. Ne bih se začudio da bijesni činovnici baš danas, zadnji dan roka za upis, stupe i u štrajk. E kako bi se tek tad snašao naš narod, kako bi onda ispunio svoju građansku obavezu na vrijeme, ko bi raji onda pomagao i onda stalno vraćao sa šaltera da dopune prijavu "onako kako bog zapovijeda". Ljuti se narod na poreznike što su im dali komplikovane obrasce, bukvalno kopirane i prevedene iz fiskalnih propisa neke od zemalja Evropske unije, a ne razmišljaju šta bi bilo da su dobili prazan papir da sve sami popune. Na šta bi to tek ličilo, kakvi bi se tu umotvorine i biseri izrodili možemo samo naslutiti, jer smo po pismenosti u svijetu poznati kao po državnoj reprezentaciji u sumo rvanju. Za bjanko obrascima poreske prijave nepokretnosti, uvjeren sam, najviše kuka Dušan Kovačević.
A zašto uopšte sve moramo posmatrati sa neke sumorne strane. Čuo sam, a vi provjerite, planuše tu u redovima i mnoge ljubavi, sretoše se drugovi i drugarice iz školskih klupa, stari ljubavnici, izbjeglice i oni što su ostali, razvedeni supružnici željni pomirbe... Dobiće neki i djecu zbog fiskalnog registra nepokretnosti. Pa nek se samo još jednom neko usudi da kaže da država ne misli na veći natalitet, blagostanje i zdravlje nacije. Poreznici, ponajviše.