Negdje sam čitao da je pisac Ivan Lovrenović pokušao izvršiti puč u sarajevskom Hrvatskom narodnom vijeću. Uz pomoć lokalnih i hercegovačkih hadezeovaca pokušao je okrenuti urbane Hrvate glavnog bosanskohercegovačkog grada pa ih navesti da više ne podržavaju Lagumdžijin SDP, a pritom je njihove koalicijske partnere, HSP i Lijanovićevu stranku, nazvao, respective, "posuškim Stanom" i "mesarskim esnafom
Mislim da tu nije pogriješio, da su mu ocjene točne, a i procjene, no ipak je s nekoliko glasova prednosti na čelo HNV-a umjesto Lovrenovića izabran dosadašnji predsjednik, fra Luka Markešić (OFM), profesor na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Ivan Lovrenović, dakle, napušta blago ozračje bosanskih franjevaca, pa se s njihovim eksponentom sukobljava na javnoj sceni.
Ti franjevci, koji su se u ratu zaista protivili Tuđmanovoj i HDZ-ovoj nacionalističkoj politici podjele Bosne ratom, ostali su u miru na pozicijama koje ne korespondiraju s raspoloženjem njihove vjerničke zajednice, ali ni sa stajalištima hrvatske politike, zapadne diplomacije i - Vatikana. Franjevci su rezistentna redovnička zajednica, pa kad ih zahvati vjerski ili politički zanos, potrebno je nekoliko stoljeća ili živ angažman Inkvizicije, da promijene smjer.
"Mala braća" iz crkvene provincije Bosne Srebrene u tome se ne razlikuju od hercegovačkih fratara franjevačke provincije Uzašešća Marijina, koje su morali strogo koriti generali njihova reda budući da svoje župe nikako nisu htjeli prepustiti mostarskom biskupu, nego su ih držali usprkos odlukama nadležne rimske kongregacije i u toj borbi za prisutnost i utjecaj ušli u fantazmagorične kombinacije.
Čudo u Međugorju osiguralo im je čvrstu ekonomsku bazu, pa su odbijali poslušnost biskupu koji ga je poricao (i, štoviše, napisao knjigu, teološki traktat u kojem kategorički poriče mogućnost da se "šutljiva djevica" prometne u "radio Milevu" toga čitlučkog crkvenog prokazanja). Upleli su se zatim i u političke intrige pa povezali s političkim rukovodstvom HVO u obližnjim Grudama (gdje su se, umjesto praznovjerju, odali drugoj hercegovačkoj misteriji - švercu). Hercegovački franjevci pisali su tako prijeteće pismo zagrebačkom nadbiskupu, pronosili vijest da će se cijela provincija "odmetnuti u pravoslavlje", uz pomoć svojih paraeklezijalnih snaga (organizacije "Mir i dobro") zazidali vratnice crkava koje su trebali predati u biskupove ruke, te naposlijetku imenovali lažnog biskupa, jednog odbjeglog bogoslova po imenu Srećko.
"Biskup Srećko" pojava je iz televizijske skandalozne kronike "Red Carpet": on je očuh poznate hrvatske starlete Dolores Lambaša! Sve u svemu, farsična pobuna u crkvenoj pokrajini, koju bi najbolje opisao neki od srpskih komediografa (Matavulj, Sremac, Kovačević) lako je prenijevši u okvire pravoslavlja...
Kad je predsjednik Josipović prvi put putovao u Republiku Srpsku s nakanom da posjeti stratišta bošnjačkih, srpskih i hrvatskih žrtava protekloga rata, bilo je predviđeno da iz Sarajeva prvo prispije u Derventu, odnosno u samostan Plehan, koji pripada franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene. No, u Plehanu Josipović nije bio dobrodošao - što ne treba čuditi zna li se da je ondje uoči hrvatskih predsjedničkih izbora potporu uživao Milan Bandić, koji je baš ovdje izveo ono svoje čuveno puzanje bez cipela po grobu palih branitelja.
Bosanski franjevci, dakle, nisu bili skloni toj Josipovićevoj "novoj rundi". Njegova opća intencija bila je da poboljša odnose sa Srbima, Srbijom (u čemu je donekle uspio) i s Republikom Srpskom (u čemu je uspio iznad svake mjere očekivanja). Ali, normalizacija srpsko-hrvatskih relacija nije svestrano popularna.
Za ostvarenje politike "bosanskog unitarizma" koju promovira SDP, usprkos objektivnoj slabosti Sarajeva da u Bosni i Hercegovini igra takvu hegemonističku ulogu, bitno je da se postigne majorizacija Hrvata u institucijama Federacije BiH, a zatim oduzme politički kapacitet Republici Srpskoj u državnim institucijama.
Da, ali zašto bi bosanski franjevci podržavali takav program? Oni se bave Dunsom Scottusom u atmosferi koja vjerojatno nalikuje onoj samostanskoj u "Imenu ruže", pa što bi se sad rotili s baščaršijskim kriptokumunistima? Teško je to razumjeti, osim kao privrženost jednoj ideji i načelu iz prošlosti, koja kod njih općenito ima neusporedivo važnije mjesto od sadašnjosti, ali, gledano politički, bez ikakvih sentimentalnosti, može se zaključiti kako su ostali na pozicijama koje je gotovo spektakularno napustio njihov najvažniji duhovni adept, Ivan Lovrenović.
Puno važnije, na drugoj je strani i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, a on nije tek nenadležni mjesni biskup kojega možeš i ignorirati, nego kardinal, princ rimske crkve, član suverenog konzistorija vatikanske države, ukratko "His Master's Voice", koji ne možeš prečuti kao ni Trubu jerihonsku... Što to sve skupa znači i je li to uopće važno? Pa bit će da jest - može se čovjek ne znam koliko tome iščuđavati, ali Ivan Lovrenović ozbiljno se predstavio kao politički lider u nastajanju i u velikom intervjuu zagrebačkom "Jutarnjem listu" zauzeo sva potrebna stajališta (suprotna onim svojim ranijima) da takvu rolu preuzme.
Razjasnio je da su Hrvati u sadašnjem aranžamanu u Federaciji marginalizirani, te da je s legitimnim predstavnicima Republike Srpske uputno pregovarati, jer nema načina da se odnekud pojave neki drugi Srbi, različiti od onih koji danas zaista žive u Bosni i Hercegovini. Uzeo je pritom u obranu predsjednika Josipovića, kojega neviđeno opadaju po sarajevskim novinama i na Federalnoj televiziji, a predsjednik Josipović odmah je u intervjuu hrvatskim novinama upozorio na pametne ocjene i primjeren angažman Ivana Lovrenovića.
Znači, zapažen je, njegove ambicije nisu bez osnova. Kakva je to samo silna promjena što se dogodila u zadnje tri-četiri godine, od časa kad je Mile Dodik, tek izabrani predsjednik Vlade RS, bio došao u Zagreb, pa nastupio na Hrvatskoj televiziji, gdje je upao u medijsku stupicu Bakira Hadžiomerovića! Kad sam zbog toga napao novinara HTV-a koji je to omogućio, Lovrenović je u "Feralu" na mene nasrnuo riječima poput onih koje Hadžiomerović izgovara u svojoj emisiji na Federalnoj televiziji: "Dodikov plaćenik", "nekadašnji Tuđmanov apologet"... Lovrenoviću sam onda odgovorio tekstom u "Globusu" i sve što sam tada predvidio, ostvarilo se ovih dana. Mislim da se stoga isplati prenijeti u cijelosti taj moj članak, koji ovdje dajem u neizmijenjenom obliku...
Ivan Lovrenović (64), naš književnik starije generacije iz Sarajeva, u Hrvatskoj uglavnom nepoznat osim po člancima koje povremeno objavljuje u "Feralu", napao me zbog negativnog članka o TV voditelju Aci Stankoviću. Optužio me da sam neumjesno hvalio srpskog političara Milorada Dodika, a zatim dodao - kakva blasfemija! - da sam bio Tuđmanov apologet koji mu se ulizivao dok je bio živ, a počeo ga napadati tek kad je umro.
Istina je da mi se protiv Tuđmana i sad zna oteti koja teža riječ, jer me veliko sudsko iskustvo - više od sto i deset parnica, uključujući razne montirane procese koje je vlast naručivala da onemogući nezavisno novinstvo - naučila da te svaka budala može tužiti za uvredu časti pa dobiti odštetu bez dokaza istine, znači bez obzira jesu li tvoji navodi točni - tako su dosuđene sve one odštete koje smo isplatili Merčepu - može, dakle, svatko, samo ako nije mrtav... Dakle, o mrtvima sve najgore, to je moj stav!
No, ne znam zapravo kako da odgovorim na tu Lovrenovićevu svinjariju u "Feralu" - moram li sad natenane objašnjavati što su sve "Globus" i "Nacional" pisali i objavljivali u doba kad sam ih osnivao, uređivao i vodio za Tuđmanova života, kakav su status uživali kod čitatelja i vlasti, pa mu dokazivati ono što zna svatko tko je ovdje živio? Budući da je i on tu boravio za vrijeme rata - kako je moguće da me zamijenio s urednikom "Vjesnika", "Večernjeg lista" ili "Glasnika HDZ-a"?
Da je istina to što Lovrenović piše, značilo bi da su svi novinari, moji kolege, suradnici i kolumnisti, te svekolika opozicija koja se jedino kod nas mogla oglasiti u doba dok je "Feral" još bio satirički podlistak, također sudjelovali u jednoj velikoj apologetskoj operaciji u prilog režima? Jesu li, dakle, svi oni istraživači, koji su u "Globusu" otkrili i objavili na stotine Tuđmanovih afera i skandala njegove vlasti pa publicirali stotine antirežimskih komentara, kao i ljudi koji su dali mnoštvo intervjua gdje njegovu vlast napadaju, također bili na toj liniji - ne, to je previše apsurdno da bi se o tome moglo polemizirati i ne da se sagledati, nego kao tipična površna diskvalifikacija svojstvena današnjim bosanskim medijima gdje se ovakvi publicisti nabacuju neumjerenim, neosnovanim optužbama, dokidajući racionalni okvir za javnu raspravu.
Bit će da je Lovrenovićeva poza uzvišene moralne indignacije pritom povezana s činjenicom da se javlja iz grada koji je pet godina bio pod opsadom, iako on sam tome fizički uglavnom nije nazočio (otišao je odmah 1993. i vratio se tek 1996. godine). Njegov pak diskvalifikatorni ton moga rada i angažmana sadrži zgražanje, osudu s visoka, koja podsjeća na Aralicu i sve slične moralne autoritete iz provincije, sasvim neprimjereno mitu o tolerantnoj "dobroj Bosni" o čemu je Rusmir Mahmutćehajić napisao nekoliko knjiga. Ako to nije fikcija, zasigurno ne obuhvaća ovakve iskompleksirane tipove koji drve po niskonakladnim novinama.
Doba književnih eksperata za moral i sva društvena pitanja nepovratno je prošlo čim je završila faza nacionalne političke homogenizacije. Zato danas toliko odudara taj Lovrenovićev diskurs - on ne piše analitički, nego u primitivnoj apodiktičnoj formi što otkriva marginaliziranog intelektualca koji pokušava zauzeti prominentnu poziciju u javnosti.
Da nije bilo listova koje sam pokrenuo i uređivao, gdje bi se oglašavali protivnici Tuđmana, njegove politike i HDZ-a? "Globus" je bio antirežimski list. Tuđmana sam iskreno mrzio, kao i on mene. Nikad me nije pozivao na svoje ušljive domjenke. Svi su se živi oko njega vrtili, a ja nisam i bilo je dobro poznato osnovno pravilo uređivačke politike koju sam uveo u "Globus" te u njegov estradni podlistak "TV Best": Ne može ništa pozitivno o Tuđmanu, ni o Vladimiru Kočišu Zecu.
Kako se, uostalom, Lovrenović usuđuje jednom rečenicom otpisati ono što je u "Globusu" pet godina radila velika skupina ljudi - praktično sav gremij današnjeg hrvatskog novinarstva? Izloženi golemom osobnom i egzistencijalnom riziku, nosili su glavu u torbi, a zastrašivali su nas Merčep i slični režimski huligani s visokom funkcijom u tadašnjoj nomenklaturi, pratila policija, denuncirali državni mediji. "Vjesnik" je preko cijele svoje pete stranice objavio naslov da sam agent britanske obavještajne službe MI6.
Prije nego je otperjao u Berlin na debelu njemačku stipendiju, Lovrenović se motao po Zagrebu izigravajući nekakvog bosanskohercegovačkog kulturnog atašea, zaštićen diplomatskim imunitetom. Uvijek odjeven u crno kao Alaga Gagić ("Moja je boja crna"), sa crnim šeširom kao Crni Rok - blijed, blago avetinjska pojava, valjda je svom nastupu dubokog mislioca, političkog esejista i komentatora, pokušavao pridati teatralnost, iako je, zapravo, bio politički diletant kojemu, vidimo, ništa nije bilo jasno...
Nikad nisam rado priman u odaje vlasti, pa za svoju novinarsku apologetsku djelatnost - začudo! - nisam primio nikakvo odlikovanje, čak ni u socijalizmu, kad su svi novinari dobivali Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima, a ni u tuđmanizmu, kad su se naveliko dijelile Danice i sličan grincajg, a mimoišlo me i u višoj fazi demokracije, kad je na Pantovčak uselio Stipe Mesić pa nagradio one koji su ranije preskočeni - čudo da se i Lovrenović tada nije ozvjezdao kakvom danicom...
Gotovo ne poznam novinara ili javnu osobu koja nije prikvačila odlikovanjce, a jedino ja za sada ništa nisam skupio da se nosi na onom jastuku ispred svečane povorke koje će ići za lafetom. Nije li to izvanredan dokaz moje novinarske neovisnosti - jer kod nas nema urednika koji me nadmašio po prodanim nakladama i broju listova koje je vodio, uređivao, osnovao i zamislio, da članke i knjige koje sam objavio uopće ne računam...
Iako imam puno neprijatelja, nisam sasvim nepopularan, osim kod ovakvih ljubomornih tipova poput Lovrenovića. No, znam da nisam ja njemu bitan - on zapravo napada Dodika da napravi politički balans, jer je odnedavna prihvatio konsocijacijski model, shvativši kako je za Hrvate u BiH nužno da stvore treći entitet, odnosno samostalnu pregovaračku poziciju, pa ga sad u Sarajevu razdire trideset tipova na isti način kako se on u "Feralu" na mene okomljuje.
Tu sam ja tek kolateralna žrtva feralnog bosanskog tabloidizma, a baš prije nekoliko dana zagovarao sam tezu kako bi Lovrenović objektivno bio najprikladniji kandidat za hrvatskog političkog lidera u Bosni - išli smo deduktivno, a ne induktivno, dakle ne od dobrih svojstava projektiranog vođe, nego od kriterija koje bi takav trebao zadovoljiti. Lider mora biti iz Sarajeva, a ne iz Mostara, gdje sad svi rade za Primorca, znači Bosanac, a ne Hercegovac, umjesto švercerskog herc-komerc profila, kakav inteligent koji te ipak može reprezentirati...
Nije ta kombinacija uopće tako daleko od pameti koliko se čini, a kad bi se nešto slično ostvarilo, siguran sam da bi Lovrenović dobro surađivao s dodikovcima - ta Dodik bi mu bio jedini realni partner. A koliko sam puta u karijeri vidio moraliste i zelote koji se naposlijetku lijepo ušeme - uvijek samo ja nekako preostanem da glumim opoziciju pa vidim kako je oko mene svaki put sve manja gužva...