U intervjuu "Jutarnjem listu" Ivan Lovrenović napokon zauzima sva ona stajališta o bosanskom pitanju koja su drugi, dobronamjerni, a upućeni ljudi odavna iznosili (tu i sebe ubrajam, više po dobronamjernosti nego li po upućenosti).
Što je, ukratko, rekao Lovrenović u tom istupu koji bi se, u filozofskom tonu bliskom njegovom diskursu, mogao nazvati "velikim dolaskom k sebi"?
Prvo, kazao je da su usporedbe Josipovićeva i Tadićeva angažmana oko Bosne s Tuđmanovom i Miloševićevom politikom ratne podjele Bosne deplasirane, te produkt "paranoje".
Sarajevsku političku scenu dijeli tako da na jednu stranu svrstava ljude "koji nisu ništa naučili iz raspada Jugoslavije", poput "propagandista Zlatka Lagumdžije". Njemu je "demonizacija Josipovića ustrebala zbog unutarnje borbe za vlast". U širenju te "paranoje", kaže, "medijski je najangažiranija Televizija Federacije BiH, koja već otvoreno funkcionira kao Lagumdžijin partijski servis". Tezu je izvorno plasirao ugledni profesor Ivo Banac pa se, kaže Lovrenović "morate zapitati o (njegovim) razlozima i ciljevima".
Sa druge, pak, strane, među one koji pozdravljaju Josipovićevu (i Tadićevu) inicijativu ubraja Bakira Izetbegovića i Sulejmana Tihića te još mnoge druge javne poslenike i analitičare.
"Bosni i Hercegovini danas su očajnički potrebni prijatelji", kaže Lovrenović i stoga je "iracionalno ustrajavanje na zavjerama i neprijatljstvima i tamo gdje ih nema". To je pogubno "osobito za Bošnjake kao nacionalnu zajednicu."
Među Bošnjacima je, kaže, ipak došlo do određenog otvaranja prema ovom zauzimanju Josipovića i Tadića, za što je "najzaslužnija politika SDA, koju već nekoliko godina pokušava, uz tisuću i jedan meanadar, promovirati Tihić, a prihvaća je Izetbegović".
To se pogotovo osjeća nakon "odlaska Silajdžića s političke scene", ali bi procesu mogao "znatno nauditi Vratio-se-Valter-Lagumdžija" ako se postavi "kao patriotska zamjena za Silajdžića".
Izjave Valterova prijatelja Hrvatskog Samokresa, naime Stipe Mesića, o tome da je potrebno stvoriti "cjelovitu Bosnu i Hercegovinu", a Hrvate okrenuti Sarajevu "bez i najmanje refleksije o stvarnim manjkavostima njihova političkog položaja", kao i ona da je "Republika Srpska ogromna smetnja i prijetnja", samo su pridonijele "dodatnom kvarenju međuetničkih odnosa u Bosni i Hercegovini", uočava Lovrenović.
Nadugo zatim objašnjava kako su priče o tzv. trećem entitetu za Hrvate bile ishitrene, manje-više isfabricirane ili napuhane u Hrvatskom helsinškom odboru (koji vodi I. Z. Čičak kao Sundance Kid Butchu Cassidyju profesora Banca) te da, uostalom, ta stvar nije realna, a ni potrebna, s tim da bi bila nekorisna, čak i da je realna itd. itd.
Institucionalna autonomija koju obećava Lagumdžijina platforma, donesena kako bi mogao koalirati sa drugim strankama potrebnim za formiranje Vlade Federacije BiH, primjećuje Lovrenović, predviđa konsocijacijske aranžmane, naime, nacionalni "ključ", o čemu je prije pet godina profesorica Mirjana Kasapović napisala svoju seminalnu knjigu ("Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država", "Politička kultura", Zagreb 2005). Poslije toga razdirali su je sve do danas po sarajevskim novinama i to ne samo onima bliskim Lagumdžiji, nego i u onim "bošnjačko-mejnstrimskim", gdje je i Lovrenović pisao, ali se nikad nije ni riječju oglasio u prilog tih njezinih teza. Još tvrdi da je sam "prije nekoliko godina u Sarajevu pokušao otvoriti javnu debatu o konsocijacijskim rješenjima", ali je s "građanskog i patriotskog fronta" (znači: SDP+SDA) "odstrijeljen kao najgori djelitelj i razbijač Bosne".
Politikološki termin "konsocijacija" nije sasvim sigurno Lovrenović našao u knjigama bosanskih franjevaca koje su mu primarna lektira, nego baš kod Mirjane, ali točno je da se, nekoliko godina kasnije, bio javio s nekim ne baš jasnim idejama o potrebi uspostavljanja novog balansa, na što su ga temeljito odradili sarajevski teorijski i književno-političko-esejistički komančerosi, kojih su ondje pune sve novine.
To je što se tiče bošnjačko-hrvatskih odnosa, a što se tiče bošnjačko-srpskih, Lovrenović kaže: "Ozbiljna politika u Bosni i Hercegovini bit će ona koja će imati hrabrosti, znanja i upornosti, napokon i istinske ljubavi za ovu zemlju, da se s tim problemom suočava i nosi kroz dogovaranje, uzajmano omekšavanje i približavanje svemu usprkos." Što je zapravo htio reći ovom ilahijskom elegijskom rečenicom, može se razabrati iz drugog pasusa: "Iluzorno je očekivati neku drugu Bosnu i Hercegovinu, s nekim drugim Srbima, bez Republike Srpske."
Hvala bogu na visinama da je ta jednostavna istina o nepromjenjivosti Dejtonskog sporazuma zbog kojega su velike zemlje digle na stotine aviona i desetke tisuća vojnika, te potrošile milijarde dolara, napokon prodrla kod prijemčivijih ljudi koji su shvatili da se sporazum ne može mijenjati voljom nekolicine lukavih balkanskih žicara, usprkos tome što raspolažu medijskim oružjem za masovno uništenje poput Federalne televizije, gdje je prominentan bošnjački dr. Strangelove, Bakir Hadžiomerović.
Lovrenović zaključno objašnjava da Dodiku, u stvari, nije ni stalo do nekakvog otcjepljenja, nego želi učvrstiti i, po mogućnosti, proširiti autonomiju Republike Srpske. Kad se uzme u obzir što se dogodilo Hrvatima koji nisu imali zaklon takvog ustavnog aranžmana pa su, kako Lovrenović eufemistički kaže, u jednoj "političkoj minus-poziciji", može li mu se to i zamjeriti?
Na kraju intervjua, govori malo o beznačajnoj stvari koju je upravo svojim uplitanjem pretvorio u veliku polemičku predstavu i "kulturno-uljudbeni" unutarhrvatski sukob što se regionalizirao upravo kad je Lovrenović istupio iz Hrvatskog društva pisaca pošto je njegova štićenika Miljenka Jergovića usputnom primjedbom malo opleo Velimir Visković, predsjednik toga društva i (čini se) sad već bivši Lovrenovićev prijatelj... Visković se ranije neviđeno trudio oko Lovrenovića i njegova književnog kruga zbog kojega je u svom HDP-u, pokrenuo književni časopis "Sarajevske sveske". No, kakva god Lovenovićeva bliskost bila s Velimirom, puno je jača ona s Jergovićem, jer ga, bit će, doživljava kao svoj literarni avatar, pa je, na kraju intervjua "Jutarnjem listu" protiv Viskovića potegao zaista grubu riječ - rekao je da je Velimirov istup primjer "žalosne banauzije!"
Ja sam za dubrovačkog bankara Barača bio napisao da je "mrljanga" pa me sud odrapio s 5.000 kuna za uvredu, a ova banauzija čini mi se tako gadna da bi Lovrenovića mogla koštati i dvostruko!
Brzo sam se obavijestio na Googleu, pa našao tekst pokojnog profesora estetike (i najvećeg hrvatskog mikologa, tj. stručnjaka za jestive gljive) koji me upućuje da je ipak riječ o nečem bezazlenijem:
Banauzija ili amuzija, tj. sljepilo za prave umjetničke vrijednosti, ne javlja se samo kao posljedica nedostatka školovanja ili iskustva s umjetnostima, nego i kao posljedica jedne vizualne mane: ljudi su napravljeni tako da ne vide sve što se može objektivno vidjeti, a kad netko ne vidi ovu objektivno postojeću formu umjetničkog djela, nazivamo ga banauzom ili amuzičnim tipom.
Bit će da Lovrenović bivšeg prijatelja Viskovića smatra običnom banauziranom mrljangom, jer on u Jergovićevu djelu ne uviđa umjetnički potez koji zna vanjskoj formi dati takve drhtaje, slutnje i putokaze koji prelaze okvire bića i odvodi praformama po kojima je skrojen cijeli svijet, makrokosmos, ali i mikrokosmos, putanje zvijezda, ali i nabori na školjci u moru. U polemici ga je, naprotiv, proglasio "prosječnim piscem", a ne paralaksom luče mikrokozme, pošto je svoj talent upropastio hiperprodukcijom i megalomanijom, a građanski status doveo u pitanje problematičnim piskaranjem po kojekakvim novinama.
Zanemarujući taj posljednji trivijalni Lovrenovićev odgovor, intervju pobuđuje dvojak osjećaj. Prvo, zadovoljstvo što su se bjelodane stvari napokon fokusirale u mozgu tog najznačajnijeg hrvatskog intelektualca u Sarajevu, a zatim, nezadovoljstvo što je taj proces toliko dugo trajao, kao eksperimentalna alkemija iz špice poznatog crtanog filma "Dr. Baltazar".
Malo mi je glupo sad napominjati kako sam sve to isto pisao u hrvatskim i bosanskohercegovačkim novinama i u intervjuima onim sarajevskim još unazad dvije-tri godine, pa su me proglasili "Dodikovim plaćenikom", "fašistom" i počastili svim ostalim lijepim riječima koje su ondje zamijenile obično - "merahaba"... Ja sam, doduše, išao i korak dalje pa sam svojim bošnjačkim prijateljima i neprijateljima govorio: "Fućkaš teritorij! Bosna je ionako prazna! Zaboravite sentimente, zabranite sarajevski filmski festival koji ima glavnu funkciju da pokaže kako su Srbi monstrumi, a Bošnjaci najveće žrtve proteklog rata! Jasno da su najveće žrtve, ali to ti sad ništa ne vrijedi, ali imate državu, pa se koncentrirajte na lovu! Ne živi se od 'suvereniteta na cijelom području BiH' nego od para na koje imate većinska prava, jer će vlada i parlament, bez obzira na konsocijacijske aranžamane, uvijek funkcionirati na temelju proporcionalnosti! Uostalom, što će vam takav suverenitet kad ste sve resurse u Federaciji ionako prodali bivšim Slobinim tajkunima? Halo?"
Ono što me uvijek porazi sporost je kopčanja kod intelektualaca koji drže da bi trebalo da budu avangarda, intelekt nacionalnog kolektiviteta, a zapravo su, hoćeš-nećeš, u svakoj političkoj populaciji, najgluplji, najniža laga lokalne elite... Po samoj brzini kopčanja (zaključio sam na temelju dugog i veoma bogatog regionalnog iskustva) najbrže shvaćaju kriminalci, naročito oni koji se ugrađuju u koruptivne sheme, drugi su privrednici, koji imaju sličnu pamet i sposobnosti, treći političari koji do automatizma uvježbaju oportunističke reakcije, a daleko posljednji - intelektualci, kojima zadnjima svane, i to ne svima. Uvijek se nađe još pokoji što zaostane na putu, pa zbunjen zbunjuje zbunjujućim izjavama na koje, kao i na pitanja u onoj uzrečici, ni stotinu pametnih ne može odgovoriti. Lovrenović je na svoj spor i sustavan način, uzvišenim tonom korifeja bosanske drevne uljudbe, to barem pokušao, pa mu na tome velika hvala.