Ima pjesnika koje stalno spominjemo, a jedan od njih je i Aleksa Šantić, koji je već odavno ugrađen u same temelje naše kulture, ali i naše svijesti, jer Šantić je, za mene, svojim lirskim opusom, živ pjesnik koji se čita, citira, govori, pjeva, pjesnik koji se onim najboljim otrgao scilama zaborava, promjenama ukusa, mode, promjenljivim čudima literarnih vjetrova i postao orijentir našeg kulturnog horizonta.
U našim okolnostima i na našem tlu, on je, kao i njegov savremenik Petar Kočić, pisac za sva vremena jer se, po nekoj neobjašnjivoj logici, vremena kod nas ponavljaju, a istorija reprizira u svojoj surovosti i tragizmu. Obojica su bili narodni pjesnici u određenju koje je dao Svetozar Marković da su "pravi pesnici probuđeni delovi naroda i narodna svest o sebi samom i svojim patnjama". Rođeni u dva udaljena dijela, Šantić u Mostaru 1868, Kočić na vrletnom Zmijanju 1877, oni su nosili isti teret socijalnog ugnjetavanja i nacionalnog porobljavanja, u uslovima aneksije, kada je srpsko nacionalno pitanje bilo dovedeno do bijelog usijanja i kada se već naslućivala neizbježna kataklizma svjetskog sukoba.
Poistovjećujući se s narodom, njegovim "crnim udesom", oni su u književnosti nalazili oružje borbe protiv tiranije i nasilja. Vrletni Kočić, oštar kao sječivo, gromoglasan i goroloman, tražio je od Boga riječi "krupne kao brda himalajska" i "žestoke kao nebeske svjetlice" da njima iskaže svoju strasnu pobunu. Šantić je grcao "u bolu srca istrzana" noseći u sebi "kletve svih patnji i muka". Identifikujući se s težacima, patnicima koji su tek "prah na podu" silnika ovog svijeta, on je intimno krvario ("mene sve rane moga roda bole") nad sudbinom srpskog plemena, čijem ponižavanju i ropstvu nije vidio kraja.
Ta bol davala je lirski raspjevanom Šantiću snagu paroksizmatičnog zamaha ("I kad nam muške uzmete živote grobovi naši boriće se s vama").
Ideal nacionalnog oslobođenja bio je povezan s pitanjem rješavanja socijalne nepravde, koje su obojica isticala kao temeljni agens svoje ljudske akcije. Bez obzira na to da li se njihov bunt rađao kod Markanova točka ili u šumu "robinje Neretve" on je imao budilačku snagu, on je dozivao nova doba, u čije su se temelje voljno ugrađivali osjećajući da nema velikih dijela bez velikih žrtava.
Ali, danas imena Šantića i Kočića ne zrače samo snagom svog patriotizma i strasnog borbenog angažmana.
Oni su i veliki pisci koji su, svaki u svome domenu, dotakli estetske vrhove literature našeg doba. Kao i neki drugi značajni pisci, oni su pokazali da umjetnici predstavljaju lučonoše u mraku vremena, a da je prava umjetnost samo ona koja diše narodnim duhom i odražava najplemenitije težnje zajednice.
Danas smo svjesni da literatura na globalnom planu ne može da mijenja lice svijeta, ali je u stanju da djeluje na čovjeka pojedinca, na optiku i perspektivu njegove humane vizije. U svakom od nas utisnuto je makar zrnce Šantićevog i Kočićevog ljudskog pregnuća. Bez njih bismo svi mi, a i naše doba koje obilježavamo svojim postojanjem, bili siromašniji i zato smo im zahvalni.