Počelo je 19. svjetsko prvenstvo u nogometu. Ljubitelji ove igre, za koju zbog nečeg tvrde da je najvažnija sporedna stvar na svijetu, spremni su za mjesec dana fudbalskog i marketinškog ludila.
Bosna i Hercegovina nema svoje predstavnike na ovom takmičenju. Za utjehu da spomenemo da BiH nema ni 60 ubistava dnevno kao domaćin fudbalskog prvenstva Južnoafrička Republika, a po globalnim istraživanjima mirnija je za 20 mjesta od susjedne Srbije. Naše istočne komšije, naravno, učestvuju na prvenstvu, što je dobro jer će fudbalska javnost u dijelu BiH imati još više razloga da uživa narednih 30 dana.
I ko ne igra ima pravo da luduje, jer većini je u našoj zemlji veoma uzbudljivo. Ludila nije pošteđen niko pa ni oni, a posebno one što ne znaju šta je ofsajd i što misle da je jedanaesterac zapravo grupno slavlje fudbalera kad lopta završi u mreži.
Teško je ostati priseban i ne pridružiti se kolektivnoj ludnici jer je mnogo izazova. Tako direktor jedne državne firme za svog radnika kaže da njegove optužbe o kriminalu u preduzeću treba ignorisati jer on "ima potvrdu neuropsihijatra da nije normalan". Radnik odgovori da ga šef godinama maltretira i prijeti njegovoj djeci. I to je to, reakcija nema. Policija ne ispituje direktora, navodnog nasilnika. Niko ga ne može ni kazniti smjenom sa direktorske pozicije jer je na njoj nelegalno već 17 mjeseci. Zdravstvene ustanove ne šalju svoje ekipe da zaposlenika sa dijagnozom vrate na Odjel neuropsihijatrije.
Ljekari banjalučkog Kliničkog centra danima su koristili hirurške konce zaražene bakterijama. Nema krivaca za ovaj propust. Prestali su ih koristiti čim su saznali da su inficirani. Istraživaće sad koja je karika u lancu zakazala: proizvođači, dobavljači ili medicinari. U međuvremenu će prizdraviti pacijenti kojima se stanje dodatno zakomplikovalo zbog ušivanja rana zaraženim koncima i istraga će stati.
Bakterije su problem i na izvorištu rijeke Bosne. Građani Sarajeva sluđeni su čas upozorenjima da je zagađena voda za piće u cijelom sistemu, čas utjehama da je zagađen vodotok "samo" na Vrelu Bosne. Za havariju su jedan dan odgovorni vlasnici hotela i vikendica na planinama, drugi dan je kriv protekli rat i "logorovanje" vojski na Igmanu i Bjelašnici. Koliko stručnjaka, toliko i krivaca, a voda teče li teče. Vrućine su. Sarajlije mogu birati hoće li žeđ ublažavati stafilokokoma i streptokokama u tečnom stanju ili će kupovati sigurniji napitak povećavajući profit lokalnim firmama koje "proizvode" flaširanu vodu. Važno je ne dehidrirati jer ionako nećemo dočekati da za stvaranje panike neko položi račune.
Zdrav razum na kušnji je i zbog najnovijeg otkrića državnog ministra za izbjeglice da će za povratak svih raseljenih i protjeranih građana BiH trebati još milijarda, a ne više 500 miliona KM. Kako odmiče vrijeme od okončanja rata, to vlast traži više novca za zbrinjavanje izbjeglica. Predlažu i kreditno zaduženje iako 95.000 porodica ne želi da se vrati u svoja ranija prebivališta u kojima su im obnovljene kuće. Ljudi imaju pravo birati gdje će živjeti, imaju i pravo da zahtijevaju da im država pomogne u saniranju spaljene imovine. Problem je što ni resornim ministarstvima još niko nije oduzeo "pravo" da značajne dijelove budžeta za povratak koriste za izgradnju vikendica svojim službenicima, njihovoj rodbini, prijateljima i političkim pokroviteljima. Objavi se i pokoji revizorski izvještaj koji dokumentima potvrdi navode o zloupotrebama novca za famozni održivi povratak. Dokaze o malverzacijama zaborave svi čim se objavi novi javni poziv o podjeli budžetskog novca za popravke kuća, puteva, a došle su na red i crkve i džamije. Neophodno je samo dospjeti na pravi spisak i na tom putu pokušati ne dobiti još jedan čir na želucu.
Porodici Čolaković-Huseinović iz Svraka kod Sarajeva sigurno nije potrebno dočaravati koliko je mukotrpna i za zdravlje pogubna borba sa spiskovima i raznim činovnicima. Oni od 2003. godine nemaju prilaz svojoj kući jer se država toliko zanijela praveći autoput da im je zaboravila ostaviti prilaz kući. Kucali su na sva vrata za koja su čuli, ali nema pomoći. Kad je počela izgradnja autoputa njihovim imanjem bavila se jedna direkcija, u međuvremenu je formirana druga. Stara direkcija više nema nadležnosti za rješavanje njihovog problema, a novoformiranoj takva nadležnost zakonom nikad nije ni bila data. Članovi porodice vraćeni su svojoj blokiranoj kući s objašnjenjem da su "jednostavno u pravnom vakuumu". Sreća pa je fudbalsko prvenstvo te se muški dio obitelji Čolaković-Huseinović može riješiti bar dijela frustracija skačući ispred televizora.
Na isti način može se relaksirati i onih 15 nezaposlenih koji su, baš na dan početka Mundijala u Južnoj Africi, u Sarajevu dobili diplome kao dokaz da su uspješno završili obuku "Virtualno preduzeće". Kad već nemaju sreće da rade i saznaju šta je stvarno preduzeće, nek imaju potvrdu da su cijelih deset sedmica učili o temi "šta bi bilo kad bi bilo". Tokom obuke polaznici su "usvojili radne navike, bonton na radnom mjestu, upoznali domaće i međunarodno zakonodavstvo i usvojili znanja o marketingu i kadrovskoj službi".
Umjesto ovog originalnog načina rješavanja problema nezaposlenosti, bilo bi mnogo korisnije da država bontonu na radnom mjestu konačno počne učiti članove uprava državnih institucija i firmi. U tom slučaju direktori ne bi nekažnjeno radnike nazivali ludacima i ne bi nam ni izbliza bilo uzbudljivo kao sada.