Još prije tri mjeseca nitko nije vjerovao u karizmu Zorana Milanovića. Da će SDP vjerojatno dobiti najviše glasova, to se se činilo sigurnim, ali da će od te biračke podrške nastati stvarna vlast, u to se još nitko nije previše uzdao. Pitanje je s kim će sve i kakve koalicijske dogovore on morati napraviti, pa će, osim heterogene koalicije, morati ukrcati Srbe, seljake, liberale...
Još ljetos Pupovac se pitao koga će mu Milanović poslati da se dogovore o koaliciji, bude li mu ova nužna. Uostalom, mislilo se, gradonačelnici Zagreba i Splita stvorit će svoje jake parlamentarne blokove i kad se Zoki pojavi na nacionalnoj pozornici okružen svim tim epizodistima te korom protuha koje glume hrvatski pluralizam, bit će izgubljen, njegov glas ugušen u vrevi i, poput Hamleta, osujećen vlastitim skrupulima, unaprijed će biti osuđen na tragičan neuspjeh. Uostalom, vladalo je uvjerenje koje se po birtijama ispovijedalo kao dogma - Zoki je "nekomunikativan", zatvoren, nije se znao na pravi način suprotstaviti vlasti, nije učinio ovo, nije rekao ono, a mogao je i morao, nije on vješt demagog, pravi političar, rođeni vođa masa, kakav moraš biti ako priželjkuješ uspjeh u politici, znači pravi blefer kao naš Ivo, prevejani Sanader, mjerilo državništva, koji je šest i pol godina vladao, a nitko ga nije istinski osporavao, nego su se svi divili jednoj njegovoj rečenici, dok ga beskrajno sujetna zamjenica nije strpala u haps čim je pao, pa zametnula neviđenu antikorupcijsku frakcijsku borbu, poslije koje stranka, u vatri pročišćena, izgleda kao skupina još sumnjivijih korumpiranih demagoga...
"Ne, nije istina, Milanović je sjajan lider, a njegova svojstva bit će svima očita tek kad pobijedi", mogao si jedino odgovoriti onima koji su u zboru ponavljali - nekomunikativan, slab, bit će izgubljen, ma koga on ima oko sebe, neće moći učiniti niti jedan odlučan potez, a ako ga napravi, nebo će mu se srušiti na glavu... Što si mogao nego dobaciti: "Sviđat će vam se sve više koliko se bude približavao vlasti!"
Ma, to su stare stvari - najčuveniji niz naslova u povijesti političkog žurnalizma objavio je pariski "Moniteur" poslije Napoleonova bijega iz konfinacije na Elbi: "Zvijer je pobjegla!", "Uzurpator se iskrcao u Marseillesu!", "Bonaparta u Grenobleu!", "Napoleon u okolici Pariza", "Njegovo veličanstvo ušlo je u dvor". Nešto slično događalo se i ovdje, a javnost se brzo osvijestila jer vjeruje i obožava jedino vlast. Kad je Vuk Drašković po Srbiji držao govore protiv Slobe, prišao mu je neki starac pa rekao: "Dobro si govorio, Vuče!" "Hoćeš li onda za mene glasati?" "Ne budi lud, Vuče, glasat ću za tebe kad postaneš vlast!"
Ljudi se, naravno, loše osjećaju u manjini. A ipak ne treba zanemariti činjenicu da su pokazali odlučnost i svojim glasovima koaliciji dali tako suverenu većinu da može bezuvjetno vladati, učiniti i promijeniti baš sve, osim Ustava, koji, uostalom, ne treba ni mijenjati bez konsenzusa. Sa strahom i nadom, sigurni u svoj izbor, ali zabrinuti za stanje nacionalnog kolektivnog uma, očekujući najgora iznenađenja, ljudi su odlazili na birališta i glasovali - prije svega protiv, a zatim za, i nisu dali glasove nijednoj od stranaka koje bi pokvarile ili beznadno zakomplicirale političku situaciju - ni liberalima, od kojih ne bi bilo nikakve koristi, ni Ljubi Jurčiću, od kojega bi bilo samo da se nekako oslobodio političkih ambicija, ni strankama koje su istupale protiv Europske unije - takve su u hrvatskom parlamentu osvojile samo jedan jedincati glas, onaj Ruže Tomašić, dok na glasove HDSSB-a treba gledati kao na talog hadezeovske politike, pošto su to sve njihovi ljudi, koji ih osobno najbolje poznaju i najviše mrze, ali su inače posve isti, kao što je, uostalom, i pojava Hrvatskih laburista, naprosto haenesovska bifurkacija, stranka koja će trajati jedan izborni ciklus.
Kad su glasovi prebrojeni, birači su se osjetili osnaženi, uvjereni u vlastitu procjenu koja se kosila s onim što su im svakog dana govorili na televiziji, gdje su taj rezultat dočekali plakanjem zbog toga što se "desnica nije pojavila ujedinjena". Pa što i da jest, da su se u nezamislivo široku koaliciju okupili svi konzervativci i klerikalci i svi lokalni lunatici, ustaše, antieuropejci, svi manijaci u zemlji i Siniša Vuco? Opet bi izgubili, pobijedili bi jedino u četiri zaostale sredine, u slavonskim i dalmatinskim županijama i opet bi lijevi centar trijumfirao i preuzeo vlast. Desnica više nije dominantna sila u društvu. Gotovo je. Tuđman je mrtav. Vrijeme je za nove ljude. Ergo - Zoran Milanović.
Pojava Zorana Milanovića i njegove riječi pobjedničke večeri u Muzeju suvremene umjetnosti bili su čisti šok... Trebalo je tome nazočiti, jer su televizijska izvješća bila čista medijska patvorina, odvratna propaganda ancient regimea, koji se tek počeo raspadati pred našim očima. Stoga su u televizijskom prijenosu prikazivani samo bizarni likovi raznih suputnika koji su se pojavili u MSU, jedini koje medijski specijalisti prizemnog teležurnalizma poznaju - razni advokati, udbaški korifeji i takav svijet... One druge, gremij pobjedničkog političkog pokreta, ne poznaju, pa ih nisu uočili, a nisu bili dovoljno vješti da posreduju golemo uzbuđenje trijumfalne gomile, stotina novinara okupljenih u velikoj hali press-rooma, freneziju kamermana koji okruže pobjedničkog kandidata, fino kuloarsko heklanje raznih diskretnih političkih operatera i sve ono što se u ovakvim prijelomnim trenucima zbiva... Prenijeli su jedino govor Zorana Milanovića, i on im se učinio poseban, jer je svakako bio drukčiji, ali bitno je bilo to što je uslijedio nakon orkestrirane pobjedničke političke i medijske kampanje i zapravo, sam po sebi nije donio ništa nova, osim onima koji su odjednom shvatili što se događa, a do jučer nastojali da ne vide da se pobjeda koalicije nezaustavljivo valja...
Još od početka godine vođena je bitka da se koaliciona matica ne rastoči, ne osove mnogobrojni protagonisti "trećeg puta" koje su različiti oportunistički kalkulanti uporno pokušavali zasnovati, svjesni gdje je najslabija točka. Nastupu koji se općim stavovima nastoji nametnuti najvećem broju birača najlakše je kontrirati otvaranjem specifičnih, posebnih pitanja, političkim lobizmom, uz istodobne optužbe da "veliki" ne haju za brige "malih", te da je njihova svima okrenuta retorika, zapravo pokazatelj neosjetljivosti i hipokrizije... Da je vlast koja se tada rušila bila sposobnija, te da je raspolagala institucijom državnog predsjedništva kao u doba kad se Sanader o svemu što mu je bilo važno lako mogao dogovoriti s Mesićem, možda bi neki od tih pokušaja uspjeli uz angažman novina, ali mediji su bili u stanju konfuzije, a osim toga, morali su odgovoriti onome što je publika jasno stavljala na prvo mjesto - progonu lopovskih vlastodržaca, koji su opljačkali i uništili zemlju, a tom javnom konsenzusu, bilo se nemoguće suprotstaviti nekakvim ujudurmama, kombinacijama i praznim pričama... Kao efikasan lijek za zlo korupcije, u svačijoj se svijesti nametnuo lik Zorana Milanovića, osvjedočeno poštenog, časnog političkog lidera. Nitko ga nije uspio uvaliti u neku aferu, usprkos brojnim pokušajima, od kojih se brzo odustalo, jer su se svi pokazali neosnovanima, pošto se za nj takve stvari naprosto ne lijepe.
Kad je sunce osvanulo nad bojnim poljem, vidjelo se da svi neprijatelji leže mrtvi ili u hropcu i lik trijumfatora odjednom je postao isto onako nadnaravno privlačan, kako je do jučer bio misteriozno odbojan. Ako se nije promijenila naša percepcija, možda se on promijenio? Možda je sazrio kao državnik? Za mjesec dana? Pa dobro, kao naglo kiseljeni krastavac... Znači, povijesni izazov, povijesna odgovornost, pa povijesno prekaljivanje karaktera u povijesni lik junaka bez straha i mane, sve u skladu s retoričkim nazdravičarskim figurama, za koje je još Krleža ustanovio da su specifikum hrvatskog narodnog značaja i naše malograđanske uljudbe.
Na saborskom zasjedanju Milanovićeva je vlada fasovala fenomenalnu podršku od 89 glasova - znači 80 koalicijskih (bez jednoga, koji je negdje zaglavio), zatim od svih manjinaca, među kojima su neki pristupili klubovima koalicije, a drugi ne žele u oporbu, te dva glasa "sveštena", samog monsinjora Grubišića i njegova stranačkog đakona, pa je odjednom postalo jasno kakva je to mašina, prava vlast, hoćeš-nećeš monolit, koji će se povinovati njegovoj, Zokijevoj volji... Zatim je on izveo svoju vladu pa se pokazalo da tu sjedi puno ljudi impresivnih kvalifikacija, uglavnom mladih, kompetentnih ili, u najmanju ruku, odlučnih, zajebanih... Vladat će oni od prvog dana, nitko od njih ne izgleda kao da će se uklanjati problemima, a premijer će ih tjerati kao vrag grešne duše. I ona kalkulacija da će odmah otpočeti opća fertutma, sukob kao kod Račana, jer će se jedna koalicijska stranka podžapati oko vlasti sa drugom, pokazalo se - neće se ostvariti, jer je Milanović odmah prepustio Čačiću kompletne resore za koje ga je učinio odgovornim, uključujući kadroviranje... Zoki igra čisto, od prvog časa. U Sloveniji još nije napravljena kolicijska matematika nakon izbora koji su održani istog dana, a u Hrvatskoj je vlast kompletno konstituirana i kad je to sve proveo, Zoki je održao govor, koji je bio zapažen kao govor Džingis-kana poslije bitke kod Samarkanda, pa su mu na Hrvatskoj televiziji odmah pripisali neviđenu državničku mudrost i usporedili ga s vrhunskim domašajima domaćeg političkog govorništva i čuvenim adresama Vlade Gotovca. Vlado je bio drag, čestit čovjek, totalni politički diletant, kojega su svi uvijek preveslali, ali kao pravi Imoćanin, "mogao je govoriti dok ne ogladni", i to uznositim riječima, u maniri koja je bila osobito popularna u pionirsko doba demokratske nacionalističke demagogije, kad su se u retorici nadmetali nečuveni ignoranti. Kulturni idiom Vladin tu se isticao ne po sadržaju, nego po formi. U stvari, Zoki je u Saboru govori iskreno i otvoreno, bez zazora, kako to oduvjek čini na stranačkim ili javnim skupovima, ili privatno, pa vidiš da ne mulja, a jedino što je sad tu novo jest - percepcija, jer on to isto radi s pozicija moći, kao što je to ranije radio u oporbi, kad su svi još komentirali "da mu je lako tako pričati dok ne nosi odgovornost vlasti", odnosno, "da će pjevati drugu pjesmu dođe li na vlast" i osvijesti se u praksi, jer vlast, poznato je, traži samo lukave, korumpirane, one premazane svim mastima, pošto je to, kod nas, nažalost tako i nikako drukčije, i ne može se promijeniti... Ali, može. Politika bez muljanja, nevjerojatno je snažna supstancija i zasad nije pronađen medijski kriptonit koji bi osujetio emanaciju te sile. Kao kandidat Zoki se pokazao otpornim na cinične napade, vidjet ćemo hoće li kao premijer izdržati cinične pohvale.