Kolumne

Maler

Goran Petrović

Tog kobnog četvrtka, kao i svakog prethodnog, spremao sam se za odlazak na Akademiju za diplomatiju i bezbednost gde držim predavanja na predmetu Bezbednostuživo. I dok sam po fiokama i ladicama tražio neke časopise i papire koje sam pripremio za predavanje desio mi se maler. I to kakav.

Poklopac od komode mi je pao na prst i umalo se nisam onesvestio od bola. Naravno da mi je prst pomodreo, a nokat pocrneo, naravno da sam video `sve zvezde` i naravno da mi je trebalo desetak minuta da dođem sebi. Ako je ovako počelo, kakav li će biti ostatak dana, pomislio sam u sebi. I nisam dugo čekao na odgovor. Dok sam išao prema Akademiji, stigao mi je SMS da mi je umro ujak. Ali, pošto je, kako se to kaže, bolovao od teške i neizlečive bolesti ovakav ishod je bio očekivan, pa mi taj maler nije tako teško pao, kao onaj sa prstom.

Pošto sam se s prijateljima dogovorio da zajedno ručamo posle mog predavanja, nisam imao srca da im otkažem druženje, pa sam se uprkos svemu uputio prema restoranu. A kako su moji prijatelji i junaci moje buduće knjige priča `Vesela udba` odštampao sam nekoliko priča i doneo im da ih pročitaju. I dok su oni čitali i smejali se našim zajedničkim dogodovštinama, a meni barem na trenutak zbog toga bivalo lakše, ja jedući slomih zub. E, nazdravlje. To je to. Pošto nesreća nikada ne ide sama, već zajedno sa još dve, ja pomislih da sam ispunio zacrtanu mi kvotu.

S obzirom na to da sam toga kobnog četvrtka imao još nekih ranije dogovorenih obaveza, kući sam došao prilično kasno i tek u nekim ponoćnim vestima video da je uhapšen najbolji prijatelj Ratka Mladića general Tolimir. E, znači zato me ceo dan `tera maler`. Bi mi `lakše`, pa legoh da spavam, ali noć provedoh uglavnom budan zbog prsta koji me je i dalje nesnosno boleo. Sutradan krenuh put Kragujevca na ujakovu sahranu ne sluteći da mojim malerima još nije kraj. Pošto nisam znao gde se nalazi groblje, pozvao sam neke rođake i oni mi objasniše kako da dođem do `buvlje pijace` iza koje se nalazi i groblje. Kada stigoh skrenuh na neki zemljani put i parkirah se tu u nekom blatu, jer nigde nije bilo mesta. Posle sahrane i ručka krenuh put auta, ali videh da on više nije tamo. Nećete verovati odneo ga `pauk` zbog parkiranja na zelenoj površini. Na periferiji Kragujevca iza `buvlje pijace`!!

Platim, pa kući. Ali u subotu reših da se `oslobodim` Tolimira i njemu sličnih i malo se zabavim i opustim. Pošto su karte za koncert Izraelske filharmonije na čelu sa legendarnim Zubin Mehtom bile bezobrazno skupe, rešio sam da `skinem maler` tako što ću otići na koncert Vlatka Stefanovskog. Pročitao sam, naime, da će svirati sa svojim starim prijateljima Miroslavom Tadićem, gitaristom, i Teodosi Spasovim, koji svira kaval, klarinet i još neke duvačke instrumente. Kako volim tu vrstu ambijentalne, akustične muzike zasnovanu na folkloru i etnozvuku, koje Vlatko tako sjajno obrađuje i kako sam ih već više puta slušao, unapred sam se radovao koncertu. Moja znatiželja je bila još veća, kada sam negde pročitao da će se ovom triju pridružiti i neki indijski perkusionista. Međutim, nije sve bilo baš onako kako sam očekivao. Iako je koncert trebalo da počne u devet sati, tek u deset su se na bini pojavili neki istetovirani bilderi i krenuli da sviraju neki hevi metal. S obzirom na to da je to bilo veoma neprijatno, dobar deo prisutnih je izašao iz sale, ali to njima nije smetalo da u istom stilu nastave i narednih pola sata.

Kada su napokon završili, na bini su se pojavili neki tehničari koji su se po njoj muvali petnaestak minuta, a onda se napokon pojavio i Vlatko. Zajedno sa nekim basistom počeo je da `divlja` sa električnom gitarom. Već posle petnaestak minuta videh da sam obmanut kao i mnogi i da ovde neće biti onoga zbog čega sam došao, pa bez razmišljanja, razočaran, u 11 krenuh kući. U nedelju sam iskusno otišao kod tašte na ručak i tu nije bilo malera!!

Ako je i od Tolimira mnogo je. Ipak, ono što mi teže pada od toga što mi obični ljudi ispaštamo tuđe grehe je činjenica da se oni koji su ih počinili još uvek kriju, a oni koji su ih u tome podržavali to čine i dalje bez trunke stida i kajanja.

Ali, moja muka i moji maleri su beznačajni prema priči koja sledi. A pročitao sam je u poslednjem broju specijalizovanog časopisa `Pravda u tranziciji`, koji izdaje Tužilaštvo za ratne zločine Srbije. Shvatajući da rat ostavlja ožiljke i na dželatima i na žrtvama, grupa psihologa i psihijatara iz Novog Sada je osnovala Društvo za zaštitu mentalnog zdravlja ratnih veterana i žrtava ratova od 1991. do 1999. sa ciljem pružanja neophodne pomoći ovim ljudima. Mimo svih očekivanja, čekaonice njihovih ordinacija su mesecima bile prepenu, a oni su se naslušali svakojakih priča, a potom i sami postali njihove žrtve. Iako nije ni žrtva ni ubica, jedna lekarka iz ovog tima, koja je radila s traumatizovanom decom iz Bosne zgrožena pričom devojčice koja je iz žbunja gledala kako joj mudžahedini nabijaju na kolac majku, oca i brata, je osedela, a potom prestala da radi ovaj posao!!

I dok se mi još uvek natežemo i naganjamo sa onima koji su za ovo odgovorni i sporimo se u vezi s tim da li su oni heroji čijim imenima treba nazivati ulice i bulevare ili su zločinci i ubice, nezapaženo i tiho je prošla inicijativa profesora Vojina Dimitrijevića da se i kod nas pravno sankcioniše veličanje zločinaca i negiranje zločina, a naročito onog u Srebrenici. Ovakvi zakoni već postoje u Nemačkoj i Francuskoj, a uskoro će sličan biti donet i na nivou EU. `Ko bude negirao, umanjivao i banalizovao zločine genocida i ratne zločine, rizikovaće da bude osuđen na kaznu zatvora od jedne do tri godine`, piše u nacrtu budućeg dokumenta. Ako se ovakav zakon donese i kod nas to bi mogao i za ratne zločince, ali i za njihove fanove da bude ozbiljan maler!!

Najčitanije