Kao i obično, svakog jutra prilikom mojih boravaka u Banjaluci, čitajući "Nezavisne novine", našao sam i sa interesovanjem pročitao članak Borisa Dežulovića "Bolja smrt", koji se bavi problemom genocida i, pored toga, neobuzdano i primitivno napada predsjednika Vlade Republike Srpske Milorada Dodika.
Nemam nikakvu želju i namjeru da budem branilac Milorada Dodika, jer ovom prilikom potrebe za odbranom nema. Moram reći da je stil pisanja autora članka inteligentan, interesantan, zanimljiv. Konstrukcije tipa: "Proći će i ovo zlo vrijeme u kojemu se žrtvama trguje na pijaci, pa se s jedne strane kosti prodaju kao kod mesara, a sa druge bacaju u zaborav i laž, kao u rijeku, pa se o zločinu, umjesto u dostojanstvenom pijetetu ili akademskoj tišini, raspravlja u alkoholnoj memli kafane poslije fajrunta, bučnom i krezubom svađom oko toga - kao i uvijek u našim kafanama poslije fajrunta - tko će platiti" bez sumnje su interesantne za čitanje. Međutim, imaju makar jedan problem - nisu istinite. Svi mi odlično znamo da se u "alkoholnoj memli poslije fajrunta" o svemu raspravlja, sem o genocidu. Ali su za mali broj čitalaca, mislim na inteligenciju "u akademskoj tišini", a ne na krezube, pijane, prljave Srbe koji vjeruju u "urlanje Milorada Dodika", takve priče prihvatljive.
Moram reći da nisam provjeravao da li su citati koje autor teksta navodi tačni, da li su zaista izvađeni iz govora u kojem su vjerovatno rečene i druge stvari, kao što je to Dodik već bezbroj puta naglasio, da je u Srebrenici učinjen težak, neoprostiv ratni zločin i da se svi krivci za ratne zločine iz svih naroda, imaju izvesti pred sud i kazniti - ali da u Srebrenici nije izvršen genocid, već ratni zločin. I ja smatram da je to tačno. I to ničim ne umanjuje strahote ratnog zločina.
Uprkos činjenici da pripadam maloj grupi ljudi koji su preživjeli holokaust, a koji su još tu, među nama, i koji je izgubio čitavu svoju porodicu u strahotama Drugog svjetskog rata, uvijek sam smatrao da me niko nije opunomoćio da govorim u ime onih koji nisu među nama. Uvijek sam se protivio raznim profesionalnim "stručnjacima", književnicima, novinarima, kolumnistima, koji se bave problemom "holokausta", "genocida" itd. i, usput, vrlo lijepo žive od toga.
Smatram da je genocid odluka o uništenju naroda koju donosi vlada države. Kao najklasičniji primjeri mogu se navesti odluka Vlade Trećeg rajha o uništenju jevrejskog naroda, odluka Vlade NDH o istrebljenju i prekrštavanju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i odluka Turske o uništenju Jermena u Turskoj. Nažalost, ima još mnogo primjera genocida u istoriji čovječanstva. Srebrenica i razna druga mjesta u tom nepotrebnom, krvavom ratu, ne spadaju u tu kategoriju. To je kategorija ratnih zločina koji su se dešavali u isto vrijeme na raznim mjestima od strane svih zaraćenih snaga. I to je užasno, nema nikakve potrebe dodavati pojmove kao što je genocid.
Interesantno bi bilo razjasniti zbog čega Milorad Dodik "urla", a ne govori?! Stiče se utisak da autor članka najzlonamjernije manipuliše strahotama rata - kakav je pojam genocida - da bi dokazao kako kandidat za predsjednika Republike Srpske odobrava ratne zločine, da je on neki primitivac koji ne govori nego urla, koji laže u predizbornoj kampanji, a da i ne pričamo o tome da ne treba biti previše inteligentan da se razumije da je publiku kojoj se obraća čine baš oni "krezubi" koji se svađaju "u kafanama poslije fajrunta".
Šta bi se moglo reći o svemu tome? Da stvari o kojima raspravljamo - "genocid i ratni zločini" - nisu toliko strašni, toliko neprihvatljivi za svakog čovjeka koji vjeruje u humanizam, čovječnost, bolju budućnost za sve ljude, bez obzira na nacionalnost ili religiju, mogli bismo, sa malo doze cinizma, reći da je pisac članka "Bolja smrt" mogao na kraju teksta dodati još jednu rečenicu koja bi mogla glasiti ovako: "Zato vam predlažem da na predstojećim izborima ne glasate za Milorada Dodika", jer to je, zapravo, trebalo da bude poruka ovog članka, koji je, tek pukim slučajem, objavljen tri dana prije izbora.
Želim se, na kraju, naglas zapitati: pored Srebrenice, Guernica, Auschwitza, Ypres, Coventryja, Hirošime, Vukovara, nekako je zaboravljen Jasenovac... da li je to slučajno? Ili je potrebno da vjerujemo da je u Srebrenici izvršen genocid, a da je Jasenovac bio bezazleni radni logor? Da se podsjetimo: u Hirošimi - bombardovanje američke avijacije atomskom bombom koje je dovelo do kapitulacije Japana i svršetka Drugog svjetskog rata; u Coventryju je došlo do potpunog uništenja tog grada u Engleskoj i njegovog civilnog stanovništva kako bi se Velika Britanija natjerala na kapitulaciju (Hitler: "Koventriraću cijelu Englesku")... Razni istoričari gledaju na te događaje sa različitih stanovišta - jedni smatraju da je bombardovanje Hirošime bilo neophodno i da su time spasene stotine hiljada života savezničkih vojnika, drugi smatraju da je to ratni zločin, ali niko ne smatra da je to bio genocid - niko nije želio istrijebiti japanski narod. Nacističko bombardovanje Coventryja imalo je ratni cilj: prisiliti Britaniju na kapitulaciju, čak ni nacisti nisu donijeli odluku o istrebljenju Britanaca. Bio je to ratni zločin, a ne genocid. U Auschwitzu i Jasenovcu nije izvršen ratni zločin. Bio je to dio izvršenja genocida (totalnog uništenja naroda - djece, žena, muškaraca, na snovu odluka vlada nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske). Vezivati ratni zločin u Srebrenici s Auschwitzom je u najmanju ruku zlonamjerno i neistinito.
Smatram da nemamo pravo da žrtvama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, manipulišemo u političke ili bilo koje druge svrhe. Naša je dužnost da se borimo da nikad više ne dođe do tih tragičnih događaja, kako bi naši potomci živjeli bez straha od ratnih užasa.